Banner
Sabor: Oprečni stavovi oko ustavnosti odluke o obuci ukrajinskih vojnika
Banožić: Postoji sprega između Milanovića i Franka Vidovića
SPH: Napad na policajce vozilom treba kvalificirati kao pokušaj ubojstva
Građani će od sutra moći nabaviti početni paket eurokovanica
DP: Školama i vrtićima imena djece žrtava Domovinskog rata
Večernji list: Može li Alketbi glasati na skupštini dioničara Fortenove?
Jutarnji list: FBI u Trogiru zbog jahte Putinova kuma

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (17): Druga faza obrane - pokušaj proboja

  Boris Ćaleta Car           24.11.2022.         1167 pogleda
Bitka za Vukovar (17): Druga faza obrane - pokušaj proboja

U narednim danima tijekom listopada 1991.g. u više navrata pokušana je deblokada Vukovara probojem preko s. Marinci, i to: 04. listopada pokušana je deblokada Vukovara  i to tenkovsko-pješačkim napadom hrvatskih snaga prema Marincima što je tzv. JNA zaustavila snažnom topničkom vatrom s područja Orolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Novi pokušaj proboja nastavljen je u noći sa 04. / 05. listopada ali bez pomaka, kao i u tijeku dana s istim rezultatima. Tijekom 05. listopada 1991. g, nastavljeni su pokušaji 109. brigade HV-a, koja je uspjela u noći s 05. / 06. listopada, staviti cijeli širi prostor Nuštra pod svoju kontrolu, ali za nastavak prema Marincima nije imala snage zbog jake topničke vatre tzv. JNA po hrvatskim snagama.

Sljedeći dan, iz Vukovara je u pomoć Bogdanovcima došla skupina Vinkovčana. Stalni pritisak hrvatskih snaga u dodiru sa neprijateljem dovodi do djelomičnog povlačenja tzv. JNA na večer 07. listopada  izvlačenjem tenkova M-84 s crte Zidine-Nuštar u pravcu sela Petrovac, pa put Marinci-Bogdanovci-Vukovar više nije bio pod izravnim nadzorom 252. oklopne brigade tzv. JNA.Hrvatske snage uočivši povoljnu mogućnost proboja prema Marincima i Bogdanovcima 08. listopada, u jutarnjim satima nastavljaju sa pokušajima proboja prema Marincima, a sutradan u popodnevnim satima nakon priprema za proboj (za što je dovedena još jedna bojna 3. „A“ brigade HV - Kune), kreće u žestok proboj, ali usprkos očekivanjima zapovjednika Operativne zone Osijek (izdao zapovijed za proboj) deblokada Vukovara nije napravljena zbog slabosti raznih hrvatskih postrojbi i neprimjernog ponašanja – samovolje u izvršavanju zapovijedi i neprovođenja zapovjeđenih aktivnosti u napadu, ne držanja bokova snagama na glavnom naporu napada, nepoštivanja koordiniranih napadnih aktivnosti i sl. Dok se odvijaju ovi pokušaji proboja, Vukovar je pod stalnom topničkom vatrom, a oklopno-pješačkim napadima tzv. JNA sa srpskim paravojnim snagama je pokušala proboj obrane grada na južnom i istočnom dijelu grada Vukovara.

U danima koji su slijedili tijekom listopada 1991.g. svi počevši od MO RH pa do hrvatskog branitelja su razmišljali o nužnosti i u tom pravcu smišljali na koji način provesti deblokadu Vukovara i vratiti izgubljena sela. U svojoj agresiji tzv. JNA na hrvatsku, na prostoru istočnoslavonskog bojišta angažirala (tijekom listopada 1991. g) je 38 % svojih snaga, a na svim ostalim bojištima Hrvatske 45 % svojih snaga.

Dana 10. listopada 1991. godine, počeo je najjači napad na Vukovar s juga. Obrambeni punkt na križanju ulica Ognjena Price i Otokara Keršovanija je probijen i tenkovi su ušli duboko u Preradovićevu ulicu, a s njima i grupa niških specijalaca i četnika koji su se tijekom noći probili skoro do Zapovjedništva obrane Vukovara. Otkriveni su u dvorištu u neposrednoj blizini i eliminirani. Gubici na obje strane bili su veliki, ali je napad ipak odbačen i vraćeni su svi izgubljeni punktovi, a snage na polazne položaje.

Ponovni pokušaj deblokade Vukovara određen je za noć s 10./11. listopada. Taj pokušaj nije uspio, djelomično radi nediscipline kod dijela postrojbi  HV, iako je prethodnica HV-a i MUP-a došla do ispred s. Marinci i izvijestila o tome kako su tenkovi i pješaštvo napustili Marince.

Branitelji Vukovara su 11. listopada 1991.g. u 19,00 poslali redovito izvješće u Zapovjedništvo OZ Osijek, u kojem navode teško i složeno stanje na prostoru obrane Vukovara i izvješće završavaju riječima, „Sijena“ više nemaju vukovi Vukovara. Branitelji Vukovara. Kraj“ (ovo „sijena“ odnosi se na sveukupno stanje municije i streljiva, op. autora). Ovo je još jednom potaknulo i natjeralo Zapovjedništvo OZ Osijek i GS HV da isplaniraju i da pokušaju novi proboj prema Vukovaru.

U međuvremenu je u Ivankovo selo, predgrađe Vinkovaca 11. listopada stigao i konvoj Crvenog križa, kojem je osiguran put do Nuštra na putu za Vukovar. Taj konvoj je u Vukovar trebao stići 11. listopada, ali ga je tzv. JNA vraćala dva puta. Pripadnik tzv. JNA i oficir KOS-a Veselin Šljivančanin (osuđeni ratni zločinac, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio ga je zbog ratnih zločina na prostoru Vukovara isprva na pet, potom na 17 godina zatvora, a završno na 10 godina.) je objašnjavao pripadnicima misije Europske zajednice kako se u Vukovaru bore dvije paravojne hrvatske postrojbe: MUP i ZNG, a tzv. JNA je tu da ih razdvoji. Taj konvoj tzv. JNA iskoristila je da u vojarnu i na Petrovu Goru uđu svježe neprijateljske snage.

Sljedeći dan tzv. JNA  je tražila da se konvoj propusti u bolnicu preko Sajmišta, što bi značilo kako taj prostor treba razminirati i snage se trebaju povući pa bi četnici imali otvoren put u centar grada. Borković je zaprijetio kako će otvoriti vatru na konvoj ako krene tim putem u grad. Naravno, Šljivančanin nije bio sretan, a srpske paravojne snage su rasparale pakete pomoći pod izlikom da u njima traže oružje i streljivo koje hrvatska vlast šalje braniteljima Vukovara.

Agresorska vojska tzv. JNA niti konvoj Crvenog križa nije poštovala, nego je na različite načine onemogućavala njegov ulazak u Vukovar i izvlačenje najtežih ranjenika iz vukovarske bolnice. Najprije su ga usporeno pregledavali, vraćali ga nazad u Đakovo, određivali nove rute ulaska, skretali ga s puta, odugovlačili i na kraju predložili ulazak preko Sajmišta što je Branko Borković odbio zbog ugroze obrane Vukovara.

Na koordinacijskom sastanku HV u Vinkovcima 11. listopada. 1991.g neočekivano se pojavio tada još zapovjednik obrane Vukovara pukovnik Mile Dedaković, koji od 16. listopada po odluci i zapovijedi zapovjednika OZ Osijek generala Karla Gorinšeka postaje zapovjednik Operativne grupe (OG) Vinkovci, Vukovar, Županja sa sjedištem u Vinkovcima sa zadaćom organizacije proboja za deblokadu Vukovara, a za novog zapovjednika obrane Vukovara 16. listopada 1991. postavljen je kapetan Branko Borković.

Na tom sastanku 11. listopada. 1991.g dogovoren je novi pokušaj deblokade Vukovara, ovaj put pod organizacijom GS HV, što je Dedaković i prihvatio, razrađuje se novi Plan za pokušaj proboja prema Vukovaru sa ciljem da se krene pravcem Nuštar-Marinci te oslobađanjem Marinaca i spajanjem sa snagama koje su branile Bogdanovce pomogne samom gradu Vukovaru, te je u tom cilju zapovjedio dovođenje pojačanja za pokušaj deblokade. Plan proboja razrađen je 12. listopada.1991.g. Planirani proboj počeo je 13. listopada 1991.g, u 05,30 sati, sa dijelovima postrojbi specijalne Policije, dijelovima snaga 1. gbr. Tigrovi , dijelovima snaga 3. gbr Kune, dijelovima snaga 108. br. iz Slavonskog Broda, uz ostale postrojbe (planirana svukupna snaga oko 1000 hrvatskih branitelja).

Proboj do samog sela Marinci je izvršen, pri čemu su vođene teške i krvave borbe, no zadaća nije odrađena do kraja, jer je pod međunarodnim pritiskom, zbog humanitarne pomoći koju je slao UN, napad je obustavljen. Zapovjeđen je prekid napada oko 13,00 sati zbog prolaska konvoja Crvenog križa koji je trebao izvući ranjenike iz vukovarske bolnice i dopremiti pomoć u hrani i lijekovima. Nakon dvodnevnog maltretiranja, u vojarni u Vukovaru gdje je bio smješten, konvoj se neobavljenog posla vratio natrag u Đakovo.

Ovi pokušaji proboja hrvatskih branitelja, bez obzira što je bila riječ o uskom, nefunkcionalnom, nesigurnom koridoru u vojnom smislu, kao i pitanje kolike bi bile potrebite snage i žrtve da bi se održao i ako bi se održao koliko dugo, pokazuje da nije postojala sila koja bi spriječila riješenost hrvatskih branitelja u proboju za Vukovar, i napustiti Vukovar nikad nije bila alternativa hrvatskih branitelja. Ovdje valja naglasiti da su i same snage u proboju imale značajnih problema oko usklađenog djelovanja, loših procjena i drugih slabosti koje su pridonijele većim gubicima, ali valja priznati radi iskustava da su neke slabosti kod hrvatskih branitelja i snaga u napadu bile uzrokovane dobro organiziranim i jakim djelovanjem neprijatelja sa višestruko jačim borbenim potencijalom. I u takvim uvjetima hrvatski branitelji izvršili su proboj i izbili na liniju ispred s. Marinci. Vukovar nikad nije bio ostavljen, no odnos snaga i realne mogućnosti HV i vukovarskih branitelja u to vrijeme nisu išle u prilog obrani Vukovara.

Istovremeno, nakon što je 10. listopada okupirala Lovas tzv. JNA je nastavila s čišćenjem hrvatskih sela između rijeke Bosuta i rijeke Dunava tzv. Srijemski trokut te su okupirali Šarengrad, Mohovo, Opatovac i Bapsku s vrhuncem - protjerivanjem stanovništva Iloka 14. listopada 1991.g., za koju svrhu je pod kontrolom promatračke misije Europske zajednice učinjen i poseban sporazum kojim se prognanici Iloka "odriču" svoje imovine u korist Republike Srpske Krajine.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji