Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (6): Snaga obrane Vukovara

  prof. Boris Ćaleta-Car, brigadir HV u miru           23.11.2021.         990 pogleda
Bitka za Vukovar (6): Snaga obrane Vukovara

U kolovozu 1991.g.u početnoj fazi Bitke za Vukovaru gradu je bilo približno 800 pripadnika MUP-a iz Vukovara, Slavonskog Broda i Varaždina, pripadnika NZ Vukovara, 4. bojna 3. "A" brigade ZNG-a (Kune), skupina 1 "A" brigade ZNG-a (Tigrovi), a koncem rujna skupina od 58 pripadnika HOS-a . Dana 25. rujna 1991.g, od pripadnika naoružanih postrojbi u Vukovaru formirana je 204. brigada HV (u službenim dokumentima HV-a vodi se kao 124. brigada Hrvatske vojske). 

Kako je pristizalo oružje, tako je rastao i broj branitelja Vukovara, je narastao na približno 1.800 do najviše 2.000 ljudi koji su do samog pada Vukovara branili grad. Na cijelom Jugozapadnom dijelu Istočno slavonskog bojišta u sektoru Vukovarske i Vinkovačke bojišnice bilo je branitelja 6.700 do najviše 9.000 pred sam pad grada. Ukupan broj oklopno mehaniziranih sredstava također pred sam pad grada na cijelom Jugozapadnom dijelu Istočno slavonskog bojišta u sektoru Vukovarske i Vinkovačke bojišnice bio je: 26 tenkova  i oklopnih transportera, 52 topa do 100 mm, 32 topa preko 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača.

Od postrojbi ZNG (kasnije HV) u bici za Vukovar u II. i III. fazi sudjelovale su: 1. „A“ brigada ZNG-a; 3. „A“ brigada ZNG-a; 109. brigada ZNG-a (HV); 122. brigada ZNG-a (HV); 131. brigada ZNG-a (HV), i 204. (124.) brigada ZNG-a (HV).

Od pričuvnih brigada ZNG-a (HV) na prvom mjestu valja spomenuti herojsku 204. (124.) brigadu sastavljenu od branitelja Vukovara, Borova Naselja i Bogdanovaca. Po Zapovijedi Ministarstva obrane ustrojena je dana 25.9.1991. 204. (124.) brigada sastojala se od 1.800 branitelja koji su se do njezinog ustroja predstavljali i djelovali kao „Obrana Vukovara“, a dolazili su iz sljedećih postrojbi: pripadnici naoružanih odreda Narodne zaštite mjesnih zajednica grada Vukovara - dakle branitelji iz samog Vukovara (oko 1.100 pripadnika); aktivni sastav ZNG-a: 4. bojna 3. „A“ brigade i stotinjak pripadnika 1. „A“ brigade (sveukupno oko 400 pripadnika aktivnog sastava ZNG); pripadnici aktivnog i rezervnog sastava MUP-a iz Vukovara, Slavonskog Broda i Varaždina (sveukupno oko 300 pripadnika MUP-a). Za zapovjednika 204. (124.) brigade imenovan je i postavljen Mile Dedaković-Jastreb. Od 11. listopada, nakon što se Mile Dedaković Jastreb uspio izvući iz grada u Vinkovce, kako bi organizirao proboj za Vukovar i učinkovitu obranu Vukovara sa svim raspoloživim snagama na vukovarsko-vinkovačkoj bojišnici. Zapovjedništvo obrane Vukovara preuzeo je Branko Borković-Mladi Jastreb, koji je na tom mjestu ostao do samog kraja, do pada Vukovara. Prema Branku Borkoviću u obrani Vukovara ukupno je sudjelovalo oko 1800 branitelja, od čega je Vukovaraca bilo oko 60 %.

Potkraj rujna, u II. fazi bitke za Vukovar stigli su borci HOS-a kao ispomoć tadašnjim vukovarskim obrambenim snagama. I njihovi suborci i civili koje su štitili o njima govore s velikim poštovanjem. Zašto je tomu tako, mogu objasniti podaci o sudbini vukovarskih HOS-ovaca: od 58 bojovnika koji su stigli na vukovarsko bojište (od čega 14 u Bogdanovce), 25 ih je poginulo ili nestalo, 9 ih je izašlo s konvojem 19. listopada 1991. kao teški ranjenici, dok je njih 18 izašlo u proboju, od kojih samo sedam nije bilo ranjeno. Dakle, od 58 ljudi nema ih 25, a a 26 ih je lakših ili težih invalida (Tomislav Stockinger, Vukovar-grad koji je obranio Hrvatsku, Mato Lovrak, Zagreb, 2004., str. 71.)

U svojoj knjizi Dedaković (Mile Dedaković-Jastreb, Bitka za Vukovar, Neobična naklada, Vinkovci, 2000., str. 175.-176) za HOS-ovce koji su došli u Vukovar piše, citiram:“Za njih se, doslovce, može primijeniti ona „došli su tiho i ušli u legendu.“ Prva skupina, njih 39, u Vukovar je stigla 27. rujna. S njima je u Vukovar stigao i 25-godišnji dragovoljac, mladi Francuz Jean Michel Nicollier. Druga je, 28. rujna, stigla u Bogdanovce i tamo ostala, dok je treća u Vukovar ušla u noći 29./30. rujna. Prva i treća skupina stigle su u grad dobro opremljene i naoružane: imale su vlastita vozila, odore, oznake, automatske puške, pištolje, dva snajpera, jednu puškostrojnicu, dva minobacača od 60 mm, jedan od 82 mm, dva ručna bacača, mnogo streljiva, mina, tromblona, jednu „osu“ i desetak zolja. Druga je skupina bila slabije naoružana. Cijelim putem od Zagreba do Bogdanovaca obećavano im je oružje, no do njega su došli kada su ga, nakon prvoga okršaja s četnicima kod Bogdanovaca, oteli neprijatelju“.

Policijske snage, odnosno snage MUP-a uključene u bitku za Vukovar, pored onih koje su ušle u sastav 204. (124.) brigade, činila je i postrojba specijalnih antiterorističkih policijskih snaga koje su stigle iz Zagreba (Lučko), Slavonskog Broda, Osijeka i Vinkovaca u sveukupnoj jačini od oko 400 specijalaca. Bile su posebno izvježbane za izvršavanje antiterorističkih i svih ostalih vrsta specijalnih borbenih zadaća te su se stoga s razlogom smatrale elitnim hrvatskim borbenim jedinicama.

Narodna zaštita (NZ) osnovana je u travnju 1991. kao oblik obrambenog samoorganiziranja po mjesnim zajednicama i općinama. Naoružani pripadnici NZ-a smatrali su se, sukladno odredbi članka 37. stavka 4. Zakona o obrani, pripadnicima Oružanih snaga RH. U borbama koje su se odvijale u bitci za Vukovar sudjelovali su i pripadnici NZ-a i to kako oni iz samog Vukovara, koji su upravo po tim nazivom branili grad sve do osnutka 204. (124.) brigade, tako i oni u većini mjesta južno i jugoistočno od Vukovara, sve do Ilače i Tovarnika, gdje su upravo pripadnici NZ-a činili većinu onih koji će svojim otporom zaustavljati i ometati jugosrpske snage u prodoru prema Vukovaru i Vinkovcima, čime će znatno pridonijeti održanju vukovarske bojišnice.

Ovdje želim posebno istaknuti hrabre pripadnike Samostalnog zrakoplovnog voda Osijek, jedne od prvih zrakoplovnih postrojbi u Domovinskom ratu 1991.-95. koji su tijekom II. i III. faze bitke za Vukovar sa avionom Antonov tipa An-2 (poljoprivredni avion) izvršili su 35 borbenih letova (polijetali su noću sa aerodroma u Đakovu) tijekom kojih je bačeno 68 bombi (tzv. bojler-bombi svaka težine po 150 kg) i tri humanitarna leta u kojima su iznad Vukovara izbacili 17 kovčega s 2 tone pomoći - sanitetskog materijala, hrane i ostalih potrepština braniteljima Vukovara.

Unatoč malobrojnosti i slabom naoružanju, vukovarski branitelji su bili daleko bolje motivirani od njihovih protivnika – paravojnih srpskih snaga i tzv. JNA . U prvoj fazi bitke za Vukovar bolje su se snalazili nego protivničke snage, i to u oblicima borbenih djelovanja koji čine najsloženiji oblik ratovanja – borbi u naseljenim mjestima.

Vukovar je zahvaljujući žestokom otporu njegovih branitelja imao jako veliki ugled u hrvatskoj javnosti, ali istovremeno reputaciju najgore i najteže bojišnice na prostoru Hrvatske. U Vukovaru je bila najteža, najsloženija i najodgovornija situacija za branitelje u odnosu na sve situacije koje se mogu pojaviti u ratu: grad je bio gotovo opkoljen; obrana - iako vrlo učinkovita, nedovoljno organizirana; naoružanje i oprema jako slaba i nedostatna sa jako malim zalihama streljiva; sa mnogo civilnog stanovništva; sa napadačem koji je desetak puta brojniji i sa ogromnim manevarskim i vatrenim potencijalom i nekoliko desetaka puta većom borbenom moći.

Vukovarska bojišnica bila je dužine 35-40 kilometara, koju je branilo nešto više od 1.800 boraca, koji nisu bili profesionalci, završili su skromnu, nužnu pješačku obuku (uglavnom između dva neprijateljska napada kroz 30 minutni tečaj za rukovanje pješačkim naoružanjem, rukovanje sa ručnim bombama, protutenkovskim minama i protuoklopnim sredstvima, prva pomoć/previjanje rana). U svojoj knjizi Mile Dedaković-Jastreb, (Bitka za Vukovar, Neobična naklada, Vinkovci, 2000., str. 62 - 65) opisuje naoružanje kojim se branio Vukovar, citiram: „Branitelji Vukovara bili su naoružani sa skromnim naoružanjem: osobnim pješačkim naoružanjem ( spektar ovog oružja kretao se od lovačkoga preko trofejnoga pa sve do modernijega, često kupljenoga privatnim, crnoburzijanskim kanalima); nešto starih topova i minobacača kalibra 82 i 120 milimetara; nekoliko ZIS-ova (topovi iz II. SR) i protuzrakoplovnih topova kalibra 20 mm i nešto teških strojnica, a kao topničko naoružanje koristile su se i protugradne rakete ispaljivane sa kamiona iz raznih dijelova grada i koje su imale više psihološko nego ubojito djelovanje – tek ako bi pale na staju ili sjenik, znale bi izazvati gadne požare.

Tijekom III. faze bitke za Vukovar hrvatske snage - postrojbe Zbora narodne garde (ZNG) tijekom bitke službeno su postale Hrvatska vojska (HV), a zajedno sa postrojbama sa kojim su se borile u Vukovaru, odnosno postrojbama Ministarstva unutarnjih poslova (MUP, sa postrojbama HOS-a i sa naoružanim dragovoljačkim postrojbama Narodne zaštite, postale su Oružane snage Republike Hrvatske (OS RH) i do kraja bitke za Vukovar djelovale su kao jedinstvene Oružane snage Republike Hrvatske.

Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj – Srbi, Mađari, Rusini, Slovaci, Nijemci i druge narodnosti. Dakako, obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada: Medicinskog centra Vukovar, Vodovoda grada Vukovara, Kombinata Borovo, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Komunalca, Hrvatske elektroprivrede, Pošte.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji