Banner
Milošević: Milanović iznevjerio povjerenje birača
Banožić: Ne impresionira me glumatanje fakina sa zagrebačkih ulica
Plenković pozvao OLAF i DORH da stanu pred mikrofone ako imaju nešto
Plenković pozvao Raspudića na covid-odjel i nazvao ga besramnim licemjerom
Raspudić: Pozivam premijera na sučeljavanje, a ne paradiranje kroz bolnice
Quo vadis, Aida? proglašen najboljim europskim filmom
Studentima od 1. siječnja minimalna satnica 29,30 kuna

  Domovinski rat & branitelji

Bitka za Vukovar (9): Snage neprijatelja u bitci za Vukovaru

  prof. Boris Ćaleta-Car, brigadir HV u miru           03.12.2021.         2661 pogleda
Bitka za Vukovar (9): Snage neprijatelja u bitci za Vukovaru

U bici za Vukovar na jugoslavensko-srpskoj strani sudjelovale su sljedeće vrste vojnih postrojbi: regularne i paravojne. Regularne vojne postrojbe bile su Oružane snage SFRJ, koje su sačinjavale Jugoslavenska narodna armija i Teritorijalna obrana Republike Srbije i Autonomne pokrajine Vojvodine. Paravojne postrojbe bile su sve ostale postrojbe koje su sudjelovale u bici na strani agresora: tzv. Teritorijalna obrana SAO istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema te mnogobrojne dragovoljačke postrojbe, većinom stranačke, koje su na područje bitke dolazile iz Srbije. Treba istaknuti da je krnje Predsjedništvo SFRJ pokušalo ovim paravojnim postrojbama dati legalan status priznavši im položaj pripadnika Oružanih snaga, ali to je bila nelegalna odluka jer za nju nije bilo uporišta u Ustavu (Tomislav Stockinger, Vukovar-grad koji je obranio Hrvatsku, Mato Lovrak, Zagreb, 2004., str. 60 .).

JNA je počela bitku za Vukovar s oko 20.000 vojnika, 400-500 tenkova, 300-400 oklopnih transportera, oko 250 lakih, 100-120 teških topova, 30-ak VBR-a i 300-tinjak minobacača. Ako se njima pribroje i one paravojne postrojbe koje su u vrijeme prvih dana Bitke za Vukovar, a to je razdoblje od 25.8. do 1.9.1991. godine, već bile prisutne tamo ukupne jugo-srpske snage koje su počele s agresijom na Vukovar krajem kolovoza 1991. godine brojat će oko 25 - 30.000 vojnika.

Nakon velikog početnog neuspjeha, kada tzv. JNA nije uspjela zauzeti Vukovar za 2 dana, kako je bilo planirano, a njezini gubici su se pokazali puno veći od očekivanja, njezina vrhuška na vukovarsko ratište upućuje nove postrojbe.

Tako, zadnjih dana rujna u bitku je konačno ušla i glavnina elitne 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije. Ova najelitnija „paradna“ postrojba tzv. JNA sastojala se od 3 mehanizirane brigade sa (303 tenka), 2 artiljerijska puka, 1 puk protuoklopne artiljerije, 1 mješoviti puk PZO i 1 inženjerijski puk, s ukupno 18.000 – 20.000 vojnika. Kada se tim snagama pribroje i one koje se na području Vukovara nalaze od kraja kolovoza, lako je izračunati da u drugoj fazi Bitke za Vukovar, tj. od druge polovice rujna 1991. godine od strane JNA u agresiji na grad sveukupno sudjeluje već oko 35.000 vojnika, oko 700 tenkova, oko 600 oklopnih transportera, oko 500 lakih i oko 300 teških topova, 80-ak VBR-a i 700-tinjak minobacača.

Ovim snagama tzv. JNA treba pribrojiti postrojbe pobunjenih hrvatskih Srba i paravojne postrojbe Srbije. U II fazi bitke za Vukovar intenzivirao se i dolazak mnogobrojnih paravojnih skupina iz Srbije koje su činile velik dio pješačkih snaga, koje su u borbi uporabljivane za oklopno-pješačke napade na Vukovar, Borovo Naselje, Bogdanovce, hrvatska uporišta u selima u okolici Vukovara i ostala strateški važna mjesta u području bitke. Broj paravojnih postrojbi u ovoj fazi iznosio je oko 15.000, tako da su sveukupne neprijateljske snage koje su direktno sudjelovale u bici za Vukovar od kraja rujna 1991.g. dosegle impozantnu brojku od 50.000 vojnika.

U III fazi bitke za Vukovar i pred pad grada procjenjuje se da je ukupan broj neprijateljskih vojnika na Istočnoslavonskom bojištu bio oko 80.000. 

Prema strategiji SFRJ (Strategija oružane borbe, Interno, Centar za strategijska istraživanja Generalštaba JNA, 1983., 111.-113.) obrambeni sustav SFRJ sastojao se od, citiram: „Glavna snaga ovog sustava bile su dvokomponentne Oružane snage SFRJ koje su se sastojale od JNA i Teritorijalne obrane (TO). JNA je bila savezna i operativna komponenta dok je TO bila slabije naoružana i predviđena ponajprije za gerilsku borbu i nadzor teritorija. Jugoslavenska narodna armija tzv. JNA bila je udarni dio Oružanih snaga SFRJ. Krajem 1988.g tzv. JNA je po planu „Jedinstvo“ prešla na novu vojno-teritorijalnu organizaciju, sa vojištima, odnosno sa vojnim oblastima, - 3 vojne oblasti (na kopnu), vojnopomorska oblast (na moru), i korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane (pružao zrakoplovnu potporu vojnoj oblasti).

Ono što je još značajno za ovu novu organizaciju bilo je da su TO-e podređene zapovjedništvima JNA u ratu, što je značilo konkretno da su tadašnji republički i pokrajinski štabovi TO-e u ratu podređeni zapovjedništvima vojišta, a postrojba TO-a zapovjedništvima korpusa tzv. JNA. Ove promjene omogučile su tzv. JNA da vodi rat na prostoru bivše SFRJ. Prema podacima M. Sekulića (Milisav SEKULIĆ, Jugoslaviju niko nije branio a Vrhovna komanda je izdala, NIDDA Verlag GmbH, Bad Vilbel, 1997., 260.) početkom 1990. godine JNA je imala 275.341 ljudi od kojih je u 5. vojnoj oblasti bilo 45.559 ljudi. Krajem 1990. JNA je u RH imala približno oko 60.000 ljudi. Prema ratnom ustroju imala je 1.058.378 ljudi. JNA je 1991. na mobilizaciju pozvala 142.058 osoba ili sedam posto vojnih obveznika do 45 godina starosti s područja Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Tzv. JNA je u drugoj polovici 1991. na teritoriju Hrvatske pod svojim zapovijedanjem imala 112.443 vojnika i starješina. Od toga je 96.625 ljudi bilo iz sastava JNA, a 15.818 iz sastava Teritorijalne obrane.

Što se tiče zrakoplovstva, tzv. JNA je u svim fazama bitke upotrebljavala gotovo sav svoj zrakoplovni potencija u Srbiji koji se sastojao od lovačko-bombarderskih aviona tipa Mig-21 sovjetske proizvodnje i „Orao“ jugoslavensko-rumunjske proizvodnje; zatim modernih lovaca Mig-29, te nešto slabijih jugoslavenskih zrakoplova „Jastreb“ i „Galeb.“ U zrakoplovstvu je srpska nadmoć bila apsolutna. Ukupno je zrakoplovstvo tzv. JNA u Bici za Vukovar sudjelovalo sa oko 100 aviona (sa oko 2200 avio polijetanja) i 60-70 helikoptera. Zrakoplovna potpora u smislu izviđanja iz zraka i djelovanja iz zraka po ciljevima na zemlji snagama neprijatelja pružale su zračne snage neprijatelja s uzletišta Tuzla na koji je za te zadaće prebazirao - 172.lbap iz Podgorice (kojeg je koncem listopada zamijenio lbap iz Skoplja) ; 204. lovački puk iz Batajnice; 252. Samostalna lbae (tzv. Vukovi s ušća) iz Batajnice; i puk transportnih helikoptera iz Niša za potrebe prevoženja ljudstva i borbenog materijala. Procjena je da su angažirane zrakoplovne snage bile jačine VaK („vazduhoplovnog“ korpusa).

Od samih početaka napada na Istočnu Slavoniju a posebno tijekom bitke za Vukovar za neprijatelja veliku ulogu odigrali su brodovi riječne ratne flotile tzv. JNA, koji su iz svojih skrivenih plovnih pravaca na Dunavu topovima od 120 mm tukli po gradu i položajima braniteljima te štitili prevoženje skelama preko Dunava pojačanja iz Srbije. Patrolirali su Dunavom i Dravom.

Dobrovoljačke postrojbe iz Srbije bile su službeno pod zapovjedništvom čelnika najekstremnijih srpskih političkih stranaka koje su u svojim programima imale zacrtano zauzimanje za ostvarenje plana stvaranja „Velike Srbije“ i zagovaranje najekstremnijih metoda u ostvarivanju toga plana. Najveće od njih bili su: „Dušan Silni“ – postrojba Srpske Narodne Obnove pod zapovjedništvom Dragoslava Bokana; „Beli Orlovi“ – također postrojba Srpske Narodne Obnove pod zapovjedništvom Mirka Jovića; „Srpski Četnički Pokret“ – postrojba Srpske Četničke stranke pod zapovjedništvom Vojislava Šešelja; „Tigrovi“ i „Srpska dobrovoljačka garda“ – postrojbe kojima je zapovijedao Željko Ražnjatović-Arkan.

Postrojbe pobunjenih hrvatskih Srba bile su pod zapovjedništvom tzv. JNA ili pod zapovjedništvom četnika, ili lokalnih političara. U rujnu je JNA kadrovski pojačala snage pobunjenih hrvatskih Srba, na način da je 20. rujna 1991.g veći broj oficira i mlađih oficira dobio raspore i postavljenja, te su upućeni u Hrvatsku kako bi vodio srpske pobunjenike u ratnom pohodu na Istočnu Slavoniju. Veliki broj hrvatskih Srba tijekom 1990, i 1991.g. bio je zahvaćen ideologijom srpskoga ekspanzionizma i komadanja Hrvatske - što je uglavnom opravdavano formulom da Srbi kao nacija imaju pravo na samoodređenje, bez obzira na tadašnje republičke granice, te da svi Srbi žele i trebaju živjeti u jednoj, vlastitoj nacionalnoj državi. Iako je proteklo dosta vremena, još nije dovoljno jasno i nema točnog broja koliko je hrvatskih Srba sudjelovao u agresiji Srbije i tzv. JNA na Hrvatsku.

Glede samih Srba u Hrvatskoj, događalo se nekoliko simultanih procesa: većina se Srba na područjima u kojima su činili etnički majoritet priključila velikosrpskom projektu; dok se manjina, ne želeći sudjelovati u tom, raselila u druge dijelove Hrvatske, u Srbiju, i druge dijelove Jugoslavije, kao i u druge europske i izvaneuropske zemlje. Srbi na prostoru oko Vukovara (u selima sa večinskim srpskim stanovništvom) i u dijelovima grada u kojima su činili etničku većinu priključili su se velikosrpskom projektu i sudjelovali su u borbama i napadu na Vukovar, na što su ih poticali četnici, pripadnici dragovoljačkih postrojbi iz Srbije, političari i pripadnici tzv. JNA. Tako su ti dojučerašnji „seljaci“ umjesto na žetvu svojih polja, potaknuti velikosrpskom propagandom, huškani od političara i naoružani od strane tzv. JNA otišli na barikade, a sa barikada su potjerani na pješačke napade na Vukovar i u smrt.

Oružane snage pobunjenih Srba, nastale su na već postojećoj strukturi unutarnjih poslova i narodne obrane, a prva oružana formacija bila je milicija. Milicija je nastala od odmetnutog ljudstva i policijskih postaja iz Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Milicija je osnovana u siječnju 1991. godine kao Sekretarijat za unutarnje poslove sa sjedištem u Kninu. Početkom rujna 1991. imala je oko 2900 ljudi. Za djelovanje u bojnim zadaćama milicija SAO Krajine je početkom listopada podređena zapovjednicima TO-a.

Uzor za vojno organiziranje pobunjenih Srba poslužila je struktura TO-a (teritorijalne obrane). U kolovozu 1991.g. su od regionalnih štabova osnovane tri operativne zone TO SAO Krajine, i to: za područje sjeverne Dalmacije i Like, za područje Korduna i za područje Banovine. Teritorijalna obrana organizirala se u štabove, odrede, čete i vodove.

Od jeseni 1991.g TO SAO Krajine bila je sastavni dio Oružanih snaga SFRJ. Prema formaciji Teritorijalna obrana SAO Krajine je bez Slavonije imala 24.410 ljudi. Ustroj TO-a na području Slavonije bio je drukčiji. U istočnoj Slavoniji, Srijemu i Baranji, lokalna TOa, uglavnom prostornog tipa je službeno u prvoj polovici listopada pripojena oružanim snagama SFRJ. Do studenog 1991.g bili su Općinski štabovi TO-a koji su preustrojeni, i preustrojem se s odredske strukture prešlo se na brigadnu strukturu, tako da je TO Istočne Slavonije u studenom 1991.g. imao 21 brigadu i 29 odreda TO-a. (Odluka o pripajanju teritorijalne odbrane Srpske oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem oružanim snagama SFRJ od 9. 10. 1991., Službeni glasnik Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, 19. 12. 1991., 20.-21.). Ne postoji točna a niti približna brojčana veličina u ljudstvu ovih snaga.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Domovinski rat & branitelji