Lubenice, što su ih seljani uzgajali u maminu rodnom selu, bile slatke, da slađe nisam jela. Često smo bili u posjeti maminoj rodbini povodom kirvaja, rođendana, ili su nas pozivali u svatove, na krštenja i krizme. Glavna poslastica bila je lubenica. Teško se bilo odužiti za tako bogate gozbe. A, red je uzvratiti gostoprimstvo ... Zauzvrat, mama je šivala rodbini bez dinara naknade. Uvijek je uložila sve znanje, trud i vrijeme, al novce nije htjela uzeti.
Mamin bratić Aladar imao je stalne kupce, u Gradu. Zaprežnim se kolima, nakrcanim lubenicama i dinjama, dovezao do kuće svakog kupca, a po kućanstvu su kupovali i do desetak komada. Nije se dugo zadržavao u Gradu, posla je na selu bilo uvijek. Možda je samo nakratko navratio da nas pozdravi, popije sok, i pravac doma. Al, tog kipućeg ljetnog dana, dogodilo se nešto sasvim drugačije. Bila bih zahvalna svim svecima da mogu vratiti vrijeme, da mogu presjeći taj dan, pa dva tjedna ništa, i nadoštiklat ostatak. Samo, nije život patchwork. Šta je bilo - bilo je, a meni ni dandanas nije jasno, zašto je tako bilo.
Aladaru su hitno zatrebala zaprežna kola, radi prijevoza nečega u selo. Nije bilo vremena za razvoženje lubenica od vrata do vrata, pa je nadošao na, ne tako lošu, ideju, za realizaciju koje smo bili zaduženi mi, njegovi rođaci. Dovezao se do naše kuće, i zamolio da mu mama i tete pomognu istovariti puna kola lubenica, odlože ih u dvorište, do bunara, pa, kad nam netko navrati, nek prodajemo. A, možemo se i mi malo zasladiti. Da, baš je tako rekao - nek' mama, a k njoj su najviše dolazile mušterije, onako usput, nakon probe, pita, jeste li možda za lubenicu, pa ako je netko za, nek' proda.
Nakon Aladarovog odlaska, mama i tete jednoglasne su zaključile da je njih sram prodavati lubenice, da će komšiluk i mušterije pomisliti da švercamo i prodajemo na crno, i tko će svakom objašnjavati da, zapravo, prodajom čine uslugu. Ne, neće, odustale su i prije nego su započele, i još se istog dana pokajale zašto su, uopće, pristale da se lubenice odlože u našem dvorištu. Al, kako javiti Aladaru da nek dođe po lubenice? Sad je i to bilo nezgodno, jednog dana pristaju obaviti prodaju, drugog dana baš i ne bi prodavale.
I tada, kao da smo bili željni, a nismo, jer hrane nije manjkalo, poveća bašta bila je sasvim solidan izvor svježe ubranog i za zimnicu, u obitelji nije bilo jelaca - izjelica, počeli smo, poput drumskih razbojnika, tamaniti lubenice! Kako je tko došao s posla; tata, jedna teta, druga, ujak, i mama, uzimala se nova lubenica, jer, već načeta, ma, nije baš bila dobro rashlađena. Možda nije bila ni dovoljno slatka? Ta, tko bi odolio tom brdu, u dvorištu?! A, brdo je, kako su dani prolazili, bivalo sve manje i manje, dok nije nestao i posljednji komad lubenice.
Dva tjedna kasnije, dolazi rođak Aladar. Već izdaleka, tek što je otvorio kapiju, i pogledom dobacio do bunara, vidio je da je brdo nestalo, oblizuje se, lubenica nema, bit će da je prodaja dobro prošla.
- Nema Aladare, lubenica, mi smo sve pojeli! - za najneugodniji dio bila je, silom prilika, zadužena mama, jer je, uglavnom, bila doma češće nego tata i tete.
Dijalog je nastavljen na mađarskom, materinjem jeziku moje mame i rođaka Aladara.
Mađarski donekle razumijem. Ne puno, al ponešto, da. Uglavnom psovke. Tog sam dana, iako nisam riječ izgovorila, utvrdila gradivo.
