Nogomet je, tješe se navijači, najvažnija sporedna stvar na svijetu. A jesu li friziranje i brijanje najsporednija od važnih stvari na svijetu? Jer važno je, recimo, voljeti i biti voljen, ali voljeti vas mogu i raščupane; važno je, također, biti dobar i plemenit, ali i to se može s tri dana zapuštenom bradom. Pa ipak, lijepo je, a možda čak i važno, pojaviti se svježe obrijan i uredno podšišan, premda današnje generacije, djeca kontrakulture, poštuju i raščupanost kao stil i zapuštenost kao poruku.
No čak će i zakleti boemi priznati kako ima nečeg magičnog u toplom i mirisnom ambijentu frizerskog salona. Kako često biva u ovom ubrzanom vremenu, ljudi rijetko zastanu da oćute sve te nesvakidašnje mirise, osjete i zvuke, pa protrče kroz šišanje kao da je zatvorsko – a trebali bi zastati i prepustiti se užitku sporog rituala šišanja ili, premda to sve rjeđe, pjenastom guštu brijanja. Koliko samo mirisnih i taktilnih tajni u toj toliko svakodnevnoj, gotovo nedostojnoj radnji skidanja dlaka s vidljivih dijelova tijela; koliko samo duhovitosti i vedrine u frizerki i frizera, tih čarobnjakinja i čarobnjaka svakodnevice, dok na vlasištu improviziraju svoj jazz za škare, češalj i mašinicu! Koliko samo pristojnih, suzdržanih razgovora, koliko elegantne distance i uzajamnih ljubaznosti, kulturoloških izvrsnosti koje su brijačke i frizerske salone kroz povijest, neće biti pretjerano reći, pretvorili u čvrsta uporišta altruističke građanske kulture, ali i otpora kad je trebalo, kao što pamtimo iz one domišljato dvosmislene “Neću politiku u svoju butigu!” nezaboravnog Meštra iz Smojina Velog mista. Ipak, frizerski i brijački saloni najčešće su bili svjetionici blagostanja, mira i društvene dobre volje: samo onaj kome nitko ne radi o glavi mirne će duše frizeru prepustiti da mu radi po glavi.
Ni Virovitica, srećom, nije pošteđena neprepoznate divote brijačkih i frizerskih umijeća: ta koliko ste puta uživali ulazeći u salon omiljene frizerke ili “brice”, uzimajući taj užitak zdravo za gotovo, kao nešto što vam neotuđivo pripada, i pritom, zavaljujući se opušteno u frizersku stolicu, uživali u tim nesvakidašnje ugodnim mirisima, srdačno pozdravljajući svog nepriznatog čarobnjaka ili čarobnjakinju, veseli što ih opet susrećete? Zato valja pohvaliti odabir Gradskog muzeja Virovitica (GMV) koji je u kolovozu i rujnu posvetio prostor i vrijeme virovitičkim brijačima te, u autorstvu kustosice Kulturno-povijesnog odjela GMV-a Nikoline Hečimović i kustosa dokumentarista Andreja Maleka, postavio izložbu “Ajmo kod brice”, koju kao trajna dokumentarna vrijednost prati kvalitetan, akribičan i duhovit katalog istih autora.
%20sredina%2020.%20st..jpg)
Pred brijačnicom (Martin Domšić s pomoćnicima), sredina 20. st./Neutvrđeni autor, privatno vlasništvo
Tu će čitatelj pronaći sažetu povijest brijačkog zanata, pa otkriti, primjerice, kako “brijanje nipošto nije jednostavan zadatak”, pa se “brada prepuštala u ruke tek dobro izučenom brijaču koji je stekao određenu razinu 'sigurnosti u potezima britvom' i 'gipkost u zglobovima zapešća' koja se razvijala dugotrajnim vježbanjem”. Štoviše, “postoji nekoliko položaja ruku koji su rezervirani za određene dijelove lica ili vrata koji se briju ('free hand', 'back hand', reverse hand)”, a “mušterije su često zahtijevale da ih se nakon brijanja ponovno obrije ('second time over').” U davna vremena, međutim, brijači radili i kao “ranarnici”: puštali krv i vadili zube, namještali udove, prepisivali lijekove i obducirali, i tek je u Velikoj Britaniji 1745. “donesena odluka o razdvajanju poslova brijača i kirurga” – kada se to dogodilo u nas, podatka nema, ali čovjeku će prema brijačima još i više porasti poštovanje kada dozna da je još do pred dvjestotinjak godina “brico” istodobno bio i ljekar. Dvadeseto stoljeće pak donosi revoluciju i u brijački 'fah': američki poslovni čovjek i inovator King Camp Gilette “1895. patentira sigurnosnu britvu, odnosno brijač s izmjenjivim dvosjeklim oštricama čija masovna prozvodnja kreće šest godina poslije”: 1901. dakle, izum koji će obilježiti stoljeće. Desetljeće kasnije, “uoči Prvog svjetskog rata razdvajaju se brijači i frizeri za muškarce od 'frizera za dame'”.
Katalog “Ajmo kod brice” citira i duhovite opise fizičkih i psiholoških odlika koje se zahtijevaju od dobroga “brice”. Opisao ih je Vinko Esih, “nakladnik i leksikograf široke naobrazbe i i praktična duha”, kako ga opisuje Hrvatski biografski leksikon, u svojem “Priručniku za brijače, vlasuljare, kozmetičare i pedikere”, koji je 1946. objavila Naklada saveza brijačkih, vlasuljarskih i higijenskih radnika i namještenika Jugoslavije, tajništvo za Hrvatsku u Zagrebu. Brijači, piše Esih, “moraju imati dobre reflekse (trebaju spremno reagirati na nenadane kretnje i trzaje mušterije kako alatom ne bi prouzročili štetu)”, ali i “biti 'psiholozi', pokazati da se jednako trude oko svakog korisnika, prilagođavajući se 'opravdanim zahtjevima mušterija'; trebali bi prekidati neprimjerene razgovore, a sudjelovati u raspravama o 'dobru, radu i napretku' te imati određen stupanj općeg obrazovanja kako bi mogli neometano i ravnopravno sudjelovati u raspravama, a ni poznavanje stranog jezika nije naodmet, i neka se kao 'živa vatra izbjegavaju ljenčarenje, pijančevanje, kartanje i drugi poroci'”. Štoviše, izložbeni katalog “Ajmo kod brice” citira i Hrvatsku enciklopediju, prema kojoj su “brijači (bili) poznati po svojoj rječitosti i sklonosti za glazbu”, pa dodaje kako se to “doista potvrđuje i na virovitičkim primjerima obrnika koji su u tadašnjim medijima, u prvom redu novinama 'Virovitičan', bili hvaljeni zbog vještog muziciranja (primjerice, Josip Kuzman koji je kao član virovitičkog Tamburaškog društva Mladost svirao brač).”
Naučnik brije Martina Domšića, sredina 20. st., /Neutvrđeni autor, privatno vlasništvo
E pa recite – nisu li virovitički brice baš kao iz Esihova priručnika? Recimo, “omiljeni i dugovječni Alojz Kićinbaći koji je brijao i šišao u nekadašnjoj Kešrovanijevoj ulici, istočno od današnje Gradske knjižnice i čitaonice na Trgu bana Josipa Jelačića 9”, kako ga opisuje katalog izložbe GMV-a? Ili “čuveni Martin Domšić”, “meštar vedrog lica u čijoj su radnji odgojene te su zanat izbrusile generacije budućih virovitičkih brijača, poput njegovih nasljednika Ivana Jurasa i Milana Fadljevića”, i koji je “sredinom 20. stoljeća” preuzeo “nekadašnju brijačnicu Leopolda Barona na Zvonirovom trgu br. 9, istočno od svetišta crkve sv. Roka”? Da, Domšićev učenik Ivan Juras, šutljivi i seriozni ali blagi gospodin koji je kod majstora Domšića radio od 1968., da potkraj ožujka ove godine obavi melankoličan posao konačnog zatvaranja brijačnice “Kod Martina” koju su toliki Virovitičani voljeli kako se samo zavičaj može voljeti? Pa onda i spomenuti Milan Fadljević, Domšićev nećak, “dugogodišnji predsjednik Sekcije frizera Virovitičko-podravske županije”, koji “godine 1983. otvara svoju radnju u Ulici Stjepana Radića”? Ili svih onih trideset pet brijača koji su, prema podacima kataloga, u prvoj polovini prošlog stoljeća djelovali u Virovitici, kao i onih 37 koji rade i do danas?
“Brijački obrt posljednjih dvadesetak godina doživljava globalnu renesansu”, vedra je konstatacija u katalogu “Ajmo kod brice”. Jer, “brižljivo njegovani i maštovito oblikovani brkovi i brade vratili su se na velika vrata, što je posebice pogodovano pojavom hipsterske supkulture”. Sredovječni, pak, sjećaju se sedamdesetih, kada je na mnogoj glavi “prisutna tzv. 'fudbalerka', spoj kratke i duge kose koju su popularizirali poznati američki glazbenici, a kod nas je takav naziv dobila zbog nogometaša koji su je često nosili”. Vremena su druga: mladi danas vjerojatno više ni ne znaju što je “britva”, alatka silno zahtjevna, korisna i jeziva istodobno, poznata koliko iz brijačkih salona toliko i iz filmskih i literarnih pripovijesti strave. “Brijanje”, pak, danas više i ne znači samo “otklanjati, odstranjivati dlake na licu”, nego, u slengu, i žestoko se zabavljati, tulumariti do zore pa i duže, ali i u čemu pretjerati, prevršiti mjeru – ta nova značenja riječi “brijati” stariji od šezdeset jedva da su čuli.
U salonu Milna Fadljevića, svibanj 1991./Virovitička pusa, broj 2/Snimio Rudi Vanđija
No sačuvano je u toj promjeni značenja nešto od divljenja izvornom umijeću: onom brzom, izvježbanom potezu nakon kojega ostaje samo čista, izbrijana koža. Brijači su, naprosto, ljudi koji čiste ljudska lica, što je sam po sebi poštovanja dostojan rad; a povrh toga, “brijač je poslom možda više od drugih obrtnika vezan uz čovjeka zbog čega je s vremenom (postao) persona grata ljudi sviju staleža”, kako katalog citira A. B. Molera, autora prvog američkog brijačkog priručnika “The Barber profession. Standardized barber's manual”, izdanje “Associated Master Barbers of America”. Brijači su dakle, most kojim ugodna ljudska svakodnevica iz povijesti prelazi u budućnost: oni “već generacijama čuvaju i prenose ostavštivu svog 'faha' te, usprkos društvenim promjenama, ostaju čuvari kulture, tradicije i zajedništva, drugarstva na čijim će temeljima nesumnjivo počivati ova bezvremenska struka daleko u budućnosti”. A frizerke? E, to je posebna “brija”, pa se valja nadati da spretne kustosice i kustosi već prikupljaju građu. Predlažemo i naslov: “Idem frizerki, a ti se slikaj”.
*Naslovna fotografija: U brijačnici (Stjepan Adamović?), pol. 20. st., Zbirka fotografija, filmova, negativa i foto-pribora, Kulturno-povijesni odjel, GMVT
