Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je deveti nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
Njena borba za komadić dana u kojem bi mogla nesmetano pisati već je poprimila očajničke poteze. Kako god rano bi se ustala, ustao bi se i netko od ukućana koji bi zadominirao prostorom i ona ostala bez potrebnog mira i koncentracije. Nije imala svoju radnu sobu niti mirni kutak u koji bi se mogla zavući. Za nju je to bio veliki poraz jer je jedino u miru mogla slijediti svoje misli. No prije no što bi se prepustila potpunom očaju bodrila je samu sebe da je to samo još jedan izazov kroz koji mora proći i test koliko je zapravo dosljedna u svojoj potrebi za pisanjem.
Ovo subotnje jutro, poveselila se, imat će samo za sebe. Dečki su otišli u berbu. No kako je majka sinoć legla u 19 h, tako se i ona probudila ranije. Njeno zavlačenje nogu po sobi preuzimalo je tišinu i u njoj je pomalo rastao pritisak. Majka je po svom običaju sjela u suprugovu fotelju, a prije toga ogulila je jabuku i počela jesti. Njoj iza leđa. Komad kruha i grožđe ili jabuka to joj je bilo omiljeno jelo. I počelo je. Cmoktanje, uvlačenje nosom, mljackanje. I ponada se da neće dugo trajati, no kako majka nema niti jedan zub, ona to vrlo temeljito i sporo obrađuje nesvjesna pritom zvukova koje proizvodi. Nije znala da li je opet njena preosjetljivost u pitanju ili jednostavno neka netrpeljivost između nje i majke otkad zna za sebe. Njena majka je bila majka „žrtva“ koja je voljela misliti kako sve što radi u životu radi zbog ljubavi prema svojim bližnjima. No, njena ljubav je bila sebična. Vodila se potrebom da ju ljudi vole.
„Mene svi vole“ – običavala bi reći.
I to na naglasku na „svi“ što je zapravo bilo nemoguće. No njena potreba da bude voljena je bila tako duboka da je ponašanjem kameleona činila sve kako bi uhvatila ma i mrvicu uvažavanja kod drugih osoba tumačeći to ljubavlju. S obzirom da je bila „neuhranjena“ nije mogla davati ljubav iako je voljela misliti o sebi kako je izvor velike ljubavi. To su najbolje osjetila njena djeca koju je prevelikom brigom pokušavala čvrsto držati uza se. Nju, koja se otimala nije uspjela nikada uvući u tu mrežu pa se prebacila na mlađeg joj brata.
Ema je pokušavala sebi objasniti što je to što još nije naučila o sebi i o odnosima kad ju tako jako iritira majčino ponašanje. Mrzila je i samu pomisao da bi jednoga dana mogla biti kao majka.
Nakon što se dva puta otresla na nju, Ema pomisli kako će konačno zavladati malo mira u kući. No, njena hiperaktivna majka nije odustajala. Pokušala je obrisati ono malo čistog suđa što se nalazilo u sudoperu pri tome zveckajući. Emine uši naćulile bi se i unutra u sebi je kipjela. Tim više što je majka to pokušavala učiniti kao „neprimjetno“ . S obzirom da to više nije bio majčin posao već njen, Ema je to opet protumačila kao neki atak na nju, na njene obaveze koje majka uporno želi preuzeti a sve pod nazovi brigom za svoju kćer. Osjećala je kao da se cijeli svoj život bori s majkom koja joj pokušava uzeti njen život pod svoje sve pod izlikom da joj želi pomoći.
„Nemoj mi POMAGATI!!!!!“ – tisuću puta je vapila, no bezuspješno. Majka se nikada nije obazirala na ono što drugi govore. Bila je tvrdoglava i uporna u svojim naumima. I ono što je naumila, to bi i činila. Godinama, koliko živi sa Emom i njenom obitelji polako se povlačila, ali Emu je to koštalo koječega. Dobrih odnosa u braku, živaca, zdravlja. Razvučena između supruga i brižno nastrojene majke, želeći održati kakvu takvu harmoniju u obitelji, rastezala se sve dok konačno nije pukla. No, čak ni to nije majku pokolebalo da misli kako je pravedno sve što ona čini, sve do trenutka kad je i sama počela polako fizički kopniti.
Njene misli u kojima je već vrištala od potrebe da nastane mir oko nje valjda su stvorile takvo polje koje je izašlo iz nje i ponukalo majku da se ustane i ode na terasu. Ema je malo splasnula, ali se osjetila toliko iscrpljenom da više nije imala snage za pisati. To joj se redovno događalo. Naprosto svi su je iscrpljivali, a ona kao da je bila kazan otvoren svakome da grabi iz njega.
Jučer su bar proveli lijepo i mirno poslijepodne. Na nagovor mlađeg sina Darina, suprug je odlučio da njih troje izvede na ručak u obližnje mjesto u restoran poznato po finoj domaćoj hrani. Ugodno su čavrljali i baš opušteno uživali u piću koje su ispijali. Nije se osjećala žurba u zraku i lijepa zelena okolina i šum vode iz obližnje fontanice djelovalo je smirujuće. U zadnje vrijeme suprugu se svidjela ideja da obiteljski posjećuju neka lijepa mjesta.
Ema je odlutala od prvobitne ideje o kojoj je željela pisati. Nije važno. Već će ona to nadoknaditi sljedeći put. Sada samo osjeća da joj je potrebna još jedna kava.
