Ljudi se spontano prepuste emocijama kada osjete istinske vrijednosti ispod njih. Oliver nije morao vikati "ja sam jedan od vas" da bi ljudi to znali. Oni su to osjećali tijekom cijeloga njegovog života. Živio je svoju muziku i bio najbolji interpretator iste. Žalosno u cijeloj priči jest to što političari odmah nanjuše kako bi mogli iskoristiti te emocije sebi na korist.
Nije njima ni do pjesme ni do autora, ni do pjesnika. Jer da jest, to bi već odavno pokazivali na drugačije načine. Arsen je bio vrstan kantautor i njegovo pjesništvo je zauvijek obogatilo hrvatsku kulturnu scenu, podiglo je na višu razinu i na sebi svojstven način približilo široj publici. No, Arsen je kao osoba bio vrlo arogantan, tako da su ga doživljavali kao elitističkog pjesnika i njegove pjesme nisu postale narodno pjesništvo u smislu da se pjeva masovno po ulicama.
Usporedbe uopće nisu prikladne osim u pitanju zašto se u trenutku njegove smrti nije proglasio Dan sućuti, kao i u trenutku mnogih drugih brojnih autora. Poznato nam je kako su živjele neke naše pjesnikinje i u kakvim uvjetima. Ako se nešto baštini kao nacionalna vrijednost onda to nije izuzetak nego pravilo.
Možda je Oliver i u trenutku smrti uspio ono što drugi nisu i pomaknuo granice. To će se vidjeti već slijedećom prilikom. U svakom slučaju njemu je uspjelo doći do srca naroda i izvan svoga rodnog kraja, uspio je pronijeti lijepe riječi i muziku koja čini čovjeka boljim bićem. Zato za njega ništa nije previše, čak i ako u ovom izražavanju sućuti ostane jedan jedini.
