Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  Milan Nikolić

Dan(i) Milana Nikolića

  Olga Vujović           26.06.2024.         1009 pogleda
Dan(i) Milana Nikolića

Mada rado čitani, kriminalistički su romani tek u posljednje vrijeme stekli status „prave“ književnosti (posebno ukoliko se priča „oboji“ sociološkim i psihološkim analizama) što su „pravovaljano“ potvrdile studije relevantnih autora i pojava kriminalističkih romana uglednih autora, čak akademika. Usporednu uz pošast objavljivanja „krimića“ novih autora (uglavnom prijevoda jer se domaći autori manje objavljuju) rodio se interes i za nekadašnje pisce a nema bolje prigode od obljetnice rođenja ili smrti.

U skladu sa svojom ulogom, Matica hrvatska ogranak Virovitica je na datum rođenja, 20. lipnja, prigodnim programom obilježila stotu obljetnicu rođenja književnika Milana Nikolića (1924.-1970.), autora brojnih (43 naslova među kojima su i na drugim jezicima i ponovljena izdanja) kriminalističkih romana koji su izlazili u novinama i u mekim džepnim izdanjima pod njegovim pravim imenom i različitim pseudonimima (ponovljena izdanja objavljuje nakladnik VEDIS, Zagreb). Govoreći o Nikoliću kao pioniru domaćeg kriminalističkog romana ne znači zanemariti podatak da je „Kneginja iz Petrinjske ulice“ (1910.) autorice Marije Jurić Zagorke (1873.- 1957.) prvi hrvatski krimić ali taj je roman prije iznimka u njezinom opusu nego žanrovska odrednica. Nikolićev status ne ugrožava niti Nenad Brixy (1924.-1984.) koji je također napisao puno „krimića“ (ali manje od Nikolića) od kojih je svakako najpoznatiji „Mrtvacima ulaz zabranjen“ i čija je stota obljetnica bila 4. svibnja. Valja podsjetiti da je Nikolić rođen u Osijeku ali da je najveći dio života proveo u Virovitici te da je njegova ostavština pohranjena u Gradskom muzeju Virovitica.

Početak obilježavanja stote obljetnice rođenja počeo je u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica (preskočit ću one momente koji se mogu naći u informativnim tekstovima) šarmantnim no prekratkim nastupom Dramskog studija kazališta Virovitica (voditeljica glumica Snježana Lančić) jer kada je već, stjecajem okolnosti, s okruglog stola izostao dr Vinko Brešić (zahvaljujući čijem je zalaganju Nikolićev opus postao „vidljiv“ na književnoj sceni) mogla se „pozornica“ prepustiti mladim djevojkama, jer je njihova izvedba bila vrlo živa i upečatljivija.

Mada je „Virovitički list“ digitaliziran (knjiznicavirovitica.hr) bilo je uzbudljivo listati izložene primjerke u kojima je pisao Nikolić i otkriti da je aktivno pratio kulturni život pišući kazališne kritike! Šteta da se u izlaganjima nije posvetilo više pažnje takvim manje poznatim detaljima (poneka fotografija također ne bi bila na odmet) jer većinu onoga o čemu se govorilo lako je naći u postojećoj literaturi. Ukoliko će „dani“ postati dio virovitičke lipanjske kulturne ponude (što posjećenost baš nije pokazala) valjalo bi razmisliti o tematskoj koncepciji.

Poslastica programa bilo je izdanje iz Nikolićeve rukopisne ostavštine (1957.) romana „Bio sam engleski špijun“ kojeg je priredio i uredio Veljko Krulčić (Vedis, 2024.) a naslovnicu likovno oblikovao Zlatko Grgić. Nikolić se poslije Drugog svjetskog rata kretao u obavještajnom miljeu, pa po svemu sudeći roman sadrži određene autobiografske elemente. Prateći opis atmosfere i života u Trstu, „gradu svjetlosti“, dobiva se dojam da autor piše iz iskustva. Neučinkovitim mi se čini prepričavanje fabule i odnosa među likovima, jer se gubi čar tajanstvenosti no želim napomenuti da se valja koncentrirati više no što je uobičajeno u ovakvoj vrsti štiva.

Izložbu u Gradskom muzeju Virovitica mogla bih opisati minijaturnom i neinventivnom jer je nevjerojatno da se iz cijele ostavštine nije moglo izvući nešto izuzetno – poput recimo korespondencije između Nikolića i ikona kriminalističkih romana, Agathe Christie i Georgesa Simenona ili dopustiti pristup fotografskom albumu (posjetitelji su bili Nikolićevi poklonici i sasvim sam sigurna da ne bi čupali fotografije iz albuma!). Pitam se što u popisu ostavštine znači izraz „osobne stvari“ kada osim pisaće mašine nema niti jednog predmeta. Pisma možemo shvatiti osobnim ali „predmet“ podrazumijeva ipak nešto drugo. Nikolićeve su knjige bile nagurane u nisku mračnu vitrinu pa ih se uopće nije moglo vidjeti, a na što su aludirale staklene boce pokraj njih ne želim niti nagađati!

Po Nikolićevim su romanima snimljeni filmovi i tv drame, dvije su predstave postavljene u Prešernovom gledališču u Kranju, a Mijo Pavelko je 1999. u Kazalištu Virovitica režirao predstavu „Dosije 1714“, adaptaciju (Lada Martinac) istoimenog romana. Mene je najviše razveselila kazališna cedulja za predstavu „Vraćanje u život“ koju je izvelo Amatersko kazalište bolesnika bolnice Vrapče u povodu rođendana (6.3.1956.) jednog od liječnika (slikovni prilog, gore desno).

Meni se činilo lijepim i važnim činom obilježiti stotu obljetnicu rođenja Milana Nikolića (mada ga nema na popisu važnih Virovitičana) pa makar i na ovakav način, ali takvo mišljenje očito nisu imali čelni ljudi muzeja i grada jer bi se inače sigurno pojavili, makar na kratko.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Milan Nikolić