Banner
Ugostitelji će od 15. veljače moći prodavati sve što imaju u ponudi
Lenart: Novim zakonom o sjemenu čini se šteta najslabijima
Oporba pozdravila popuštanje mjera, ali smatra to nedovoljnim
Za čak 75 posto porastao broj smrtnih ozljeda u građevinarstvu
Večernji list: Tisuće Hrvata žele po cjepivo u Rusiju
B.a.b.e. odgovorile Milanoviću - nećemo trivijalizirati temu seksualnog nasilja
Studija: Mutirani soj virusa mogao bi izazvati više smrti u Britaniji
  Marija Deželak, Celje           08.11.2020.         1184 pogleda
Dar

Uskoro ću imati rođendan. Opet. Čini mi se svake godine prije. Iako se radujem proslavama, posjetima, poklonima i pažnji ljudi sa kojima sam povezana u svom zajedničkom životu, unatoč toplini i dobroj volji, obuzima me neka vrsta tuge i promišljenosti, povezane sa mnogim sjećanjima na prošlost. I ovaj je jedan od njih, zapisan i čuvan tamo gdje će zauvijek ostati. U srcu.

 Bila je moja kolegica iz srednje škole, jedna od onih koja mi je prirasla srcu na poseban način. Bila je drugačija od nas i po načinu odijevanja, po frizuri i urednosti koja je nadmašila njezine tinejdžerske godine, te po držanju i ponašanju koje se razlikovalo od većine kolegica, nestašnih i nasmijanih djevojaka kojima sam pripadala. Zašto je bila takva i što je to zbog čega se učinila drugačijom, shvatila sam kad sam je posjetila kod nje. Bila je jedino, dugo očekivano i obožavano, središte života svojih roditelja koje su dobili u kasnijim godinama kad su gotovo odustali od nade. Istodobno joj je uskraćeno ono što se samo po sebi daje zdravom djetetu, zbog sposobnosti koje donosite na svijet. Ako ste zdravi i sretni što vam tijelo služi onako kako želite. Da možete hodati, trčati, penjati se i uživati u igri i radosti, što je neiscrpan izvor zadovoljstva i potvrde djetetu da može.

 Darinka nije mogla puno učiniti. Od rođenja je imala problema s bokovima, nogama, hodanjem i još mnogo toga, što ju je činilo ozbiljnijom od nas, odraslijom, smirenijom i usredotočenijom na svoj svijet, na svoje snove. Nije slijedila mnoge stvari i profesori su to ubrzo znali. Kad su je pitali i mora li ići na ploču, dali su joj dovoljno vremena da zamišljeno i polako piše ili kaže što je potrebno. Da je mogla. U pauzama, kada su se naši školski drugovi okupljali u grupe i razgovarali o svemu mogućem, ona je i dalje s ploče ili iz naših bilježnica prepisivala materijal koji nije uspjela zapisati tijekom nastave. To je učinila i na satovima tjelovježbe, za što je imala trajne isprike sve četiri godine. Također sam joj nekoliko puta posuđivala bilježnice za kući kako bi mogla u miru raditi ono što nije uspjela u školi. Kad smo pisali ispite, ona često nije bila u školi. I školski drugovi i profesori znali su da to radi s razlogom kako ne bi dobila lošu ocjenu. Kad su je kasnije pitali, uvijek je usmenim putem dokazivala da zna, da uči, a kad je dobila sjajnu ocjenu, sjedila je na klupi nasmijanog, sretnog lica, mirna i zadovoljna. Za sve joj je trebalo vremena, puno više od ostalih.

 Nikad nije nosila hlače, traperice ili mini suknje, što je u to vrijeme bilo moderno. Kostim joj je bio klasičan, domaće suknje i haljine uvijek su bile široke, skupljene u struku kao da su prevelike. Njezina sitna figura bila je neprimjetna, ali blistavi pogled njezinih  očiju  plavih okvira, osmjeh našminkanih  usana i kovrčava frizura tamne, kestenjaste kose lijepo su naglasili njezinu odraslu dob. Čak su joj i nokti uvijek bili besprijekorno složeni i lakirani jakim crvenim lakom. Samo je ona bila takva.

 Vidjelo se  na njoj, da je puno propatila. Zahtjevne operacije, brojni postupci i tretmani učinili su svoje, i ostavili posljedice na njezinu tijelu i na njezinoj duši. Njezino je djetinjstvo lišeno nepažnje, mladost je bila opterećena teškim iskušenjima, što se odrazilo na njezino ponašanje. Život ju je učinio snažnom, uspravnom, izdržljivom i neustrašivom. Nikad je nisi vidio kako plače ili gunđa zbog bilo čega. Bila je dobar primjer i putokaz svima i u prostoru i u vremenu kad smo odrastali i oblikovali se u ono što smo željeli postati.

 Čak i tog ljeta čekala ju je teška operacija. Trebali su joj produžiti nogu kako više ne bi tako teško šepala. Bila je uplašena i istovremeno se radujući intervenciji, rekla nam je zadnjeg dana škole kada smo joj poželjeli sve najbolje. Bili smo uplašeni, sažalila se nad nama i uvjeravala nas da će sve biti dobro, da vjeruje da će to uspjeti. Jednostavno morate vjerovati!

 Kad sam ju posjetila u bolničkoj sobi tjedan dana kasnije, noga ju je još uvijek jako boljela. Također i cijelo tijelo jer je cijelo vrijeme morala ležati na leđima. Ali nije pokazivala zlu volju ili zabrinutost. Bila je opuštena i nasmijana kao i uvijek i sretna zbog mog posjeta. Osim časopisa i čaše soka, na ormariću sam primijetila i klupko vune i heklanje.

 "Ne mogu samo čitati i gledati u strop, moram si odvratiti misli na neki drugi način", odgovorila je na moje zaprepaštenje u očima. Divila sam se njezinoj odlučnosti jer sam znala koliko će teško moći to učiniti jer uopće nije mogla sjesti ili se smjestiti u krevet.

 Sljedeći put kada sam došla, njezino heklanje već je davalo lijepe rezultate. Razni kvadratići, jedan u tamnoplavoj, drugi u ružičastoj boji, bili su sašiveni i od njih se počela oblikovati vrećica s drškom, koju treba nositi na ramenu. Dovoljno velika da u nju stavi bilježnicu i knjigu. Lijepo.

 U međuvremenu sam otišla na more i odatle joj uputila pozdrave, poželjevši joj brzi oporavak. Po povratku kući još je bila u bolnici, liječenje je polako napredovalo i uz puno truda napokon je uspjela sama stati na noge. Tijekom posjeta zatekla sam je u zajedničkoj sobi, u razgovoru sa svojim cimerima. Zajedno s njom podijelila sam radost što je najgore prošlo i što ćemo u rujnu opet biti u školi. Kad sam htijela otići, željela je da je otpratim do sobe. Pogled mi se zaustavio na stolu pokraj kreveta, na kojem je bila prekrasna plavo-ružičasta torba, sa širokim dugim remenom.

 „Zar si završila?“

 Nisam mogla odoljeti svojoj znatiželji. Darinka se tajanstveno nasmiješila i pružila mi  s treptajem u očima, govoreći: „Sve najbolje za tvoj rođendan!“

 Nisam mogla vjerovati da je to istina. Da je napravila ovu prekrasnu torbu, stvorila je - za mene! Ostala sam bez teksta, s velikom knedlom u grlu i suzama u očima, iznenađena i istodobno ganuta. "Učinila si to za mene, ali kako si to učinila, u svojoj boli i još uvijek ležeći "  - posramljeno sam joj zahvalila. U njezinim sam očima vidjela radost i zadovoljstvo. Podijelila je sa mnom sreću i osjećaje da je uspjela u iznenađenju i da je postigla svrhu. Da je mogla. Opet! Kao uvijek.

 Život neprestano sakuplja, bilježi uspomene. A uspomene pružaju smijeh ili suze. Ponekad i za jedno i za drugo. Tako će biti i sutra - kad je posjetim. Dugo ju nisam vidjela. Nedostatak vremena, razne obaveze, pa korona, kad posjeti kućama nisu bili dopušteni i prolazi pola godine. Radujem se susretu s njom u njezinoj svijetloj, lijepo uređenoj sobi, gdje je nekoliko godina vezana lancima za svoj krevet. Pogledat ćemo se u oči i prisjetiti se. Pogled će mi se zadržati na njezinim njegovanim rukama koje su ležale uz njezino tijelo, gole, bez prstenja i laka za nokte. Ruke koje su stvorile to davno ljeto,  poklon za moj rođendan. Tako divno, tako jedinstveno, tako dragocjeno da me žarom uspomene na prošlost grije i danas!

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Zlata Štagljar Mandić
8.11.2020. 12:35
Priča se doima snažno, baš zato što govori i nečem čega je sve manje u svijetu , a pogotovo m


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.