Banner
Amsterdam planira zabraniti pušenje trave u centru grada
Obilne oborine na području više županija
Grbin: ZOR se sveo na ideološki stav gdje treba provoditi nedjelju ujutro
Plenković: Hrvatsku svi gledaju kao nogometnog giganta
Grbin: Plenkovićeva godina isporuke je pomalo kićenje tuđim perjem
U Hrvatskoj 250.000 ovisnika o alkoholu; među prvih pet u EU po konzumaciji
Hrvatska: 373 nova slučaja koronavirusa

  Književnost

Denis Vidović: Što Jugoslavije više nema, to se više toga u njoj smjelo

  Sandra Pocrnić Mlakar           09.01.2023.         1605 pogleda
Denis Vidović: Što Jugoslavije više nema, to se više toga u njoj smjelo

Razoružavajući osmijeh, uvijek vedar pogled i spremnost na šalu čine Denisa Vidovića rado viđenim gostom u svakom društvu i na svakom književnom događanju. Denis Vidović piše aforizme i kratke priče, a ima iza sebe i jedan roman. U aforizmima demonstrira ironiju i nekonvencionalne zaključke, ponekad dječje naivne, drugi put duboko mudre, a i u jednom i u drugom slučaju nude čitatelju novu i neočekivanu perspektivu.

Denis Vidović rođen je 1988. godine u Sisku, a počeo je pisati sa 17 godina. U Viroviticu dolazi sa Sinišom Matasovićem, dobrim duhom sisačke književne scene koji animira i motivira sisačke mlade pisce, a rezultat su nagrade i priznanja koji pristižu u Sisak sa svih strana. O prozi Denisa Vidovića Matasović je napisao: „Vidović svojim britkim i nimalo suzdržanim humorom prodire do kosti, udara tamo gdje se neće usuditi udariti ni neusporedivo prekaljeniji i zaštićeniji autori od njega.“

S Denisom Vidovićem razgovaramo o virovitičkoj i sisačkoj književnoj sceni, o odnosu s publikom, aforizmima i prozi koje piše te o sisačkim umjetnicima i životu u Sisku koji čeka obnovu nakon potresa 2020. godine.

Niste prvi put u Virovitici i po Vašim nastupima čini se da dolazite u Viroviticu u dobrom raspoloženju. Kakva je virovitička alternativna scena iz Vaše perspektive sisačkog pisca?
-
U Viroviticu uvijek dolazim nasmijan. Virovitičani su izrazito gostoljubiv i srdačan svijet. Gdje god sam nastupio u Virovitici osjećao sam se izvrsno. Nisu pokojni Rimljani bez razloga govorili: „Dobro kao u Virovitici!“ Od virovitičkih književnika, ali i općenito hrvatskih, Zlatko Erjavec je taj čija djela morate upoznati. On je alternativa koja me nasmijava. Preporučujem zbirku humoreski „Žene vole pametne muškarce“.

Vaša prva zbirka aforizama zove se Podilaženje lijenosti no čini se da nimalo ne podilazite lijenosti jer puno pišete i čest ste gost pjesničkih večeri. Kada pišete? Imate li svoje spisateljske rituale? Koliko su za pisanje poticajne književne večeri, društvene mreže i komunikacija s čitateljima?
-
Lijen sam u poštenim stvarima. Pišem nemilice jer mi to ne zadaje nimalo napora. Pisanje je ono što jesam. Pisanje je za mene poput čitanja. Upražnjavam to bilo kad i bilo gdje; doma, u vlaku, u čekaonici…Često zaustavim bicikl kako bih zapisao ono što mi sijevne. Prije sam imao neke rituale, ali sam prestao s njima nakon što su me par puta priveli zbog prakticiranja crne magije. Obožavam književne večeri, dane i jutra, poetske tribine, kojih je zahvaljujući neumornom Siniši Matasoviću u Sisačko-moslavačkoj županiji zaista puno. Na društvenim mrežama objavljujem svakodnevno. Najčešće su to aforizmi i prozne crtice kojima, zbog kratkoće forme, taj medij savršeno odgovara. Godi mi kontakt s čitateljima i općenito s ljudima. Volim ljude, volim kad me čitaju i sretan sam kad ih mogu zabaviti i nasmijati.

Aforizme ste počeli pisati sa 17 godina, a 2021. godine objavili ste i roman „Normalni ljudi“ pojavljujete se na natječajima i sa svojim zbirkama priča. Kako aforističar postaje pisac priča i romana? Po čemu se pisanje dužih formi razlikuje od pisanja aforizama, a po čemu je slično?
-
Pisati sam počeo sa sedamnaest godina, ali aforizme sam krenuo pisati desetak godina kasnije. Čitao sam ih, ali u svojim spisateljskim početcima nisam nikad mislio da ću ih pisati. „Normalne ljude“ dovršio sam s dvadeset četiri godine. Roman je objavljen nešto kasnije. Moje misli i tekstovi se prelijevaju jedni u druge. Često su mi aforizmi ili prozne crtice temelj za priču, uklopim ih u dijalog likova u priči, ili umiješam u putopis, poglavlje ili recept. Aforističari su također pisci, odnosno književnici, koji pišu u svojoj formi - formi aforizma. U svjetskim okvirima oduvijek ih je manje nego u bilo kojem književnom pravcu. I to često nije jedino što pišu ili su pisali. Primjerice Mark Twain ili Oscar Wilde.

Mnogi Vaši aforizmi su politički angažirani i često se obračunavate sa sentimentima vezanim uz Jugoslaviju. Čime Vas inspirira Jugoslavija, s obzirom da ste rođeni 1988. i da se ne sjećate kako se u Jugoslaviji živjelo?
-
Ja pišem o svemu i sve me inspirira. Moji tekstovi pokrivaju svaku temu. Kao humorist pišem o onome što mi je pred nosom. Izvlačim smiješnu stranu iz sadašnjosti. Jugonostalgičari su savršen spoj za svakog humorista; u sadašnjosti su, pred nosom su i imaju smiješnu stranu. Što Jugoslavije više nema, to se više toga u njoj smjelo. Moram priznati da su Jugoslavija i Rimsko Carstvo dvije države u kojima sam malo živio. Toliko malo da bi zli jezici rekli bi da u njima nisam uopće živio. Srećom, imam pristup tajnim pisanim tragovima o Rimskome Carstvu na mjestu kodnog imena „Knjižnica“. A i patriciji i plebejci koji su mladost proveli u Rimskome Carstvu i dalje hodaju ulicama Siscije.

Sisačka scena vrlo je aktivna i sisački mladi pisci često osvajaju nagrade na uglednim državnim natjecanjima. Kako Siščanima uspijeva imati više priznatih i uspješnih pisaca po glavi stanovnika nego ostala županijska središta?
- Sisačka književna scena, kao i književna scena Sisačko-moslavačke županije svoje živo i aktivno postojanje i djelovanje može zahvaliti Siniši Matasoviću, predsjedniku Ogranka Društva hrvatskih književnika Sisačko-moslavačke županije. Siniša je literarni vizionar i pokretač. Kako književnih natječaja i projekata tako i međunarodnog književnog časopisa „Alternator“ Ogromna zasluga kulturnoj sceni grada Siska pripada i Josipu Klekoviću predsjedniku Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture. Osim Siniše Matasovića, vrsnog autora poezije i proze, svakako bih izdvojio višestruko nagrađivane pjesnike Marina Kosa i Sanju Domenuš te Nenu jednu od osnivačica vokalno instrumentalnog sastava Crne pantere. Kako Siščanima uspijeva biti u samom vrhu hrvatske književne scene? Bez problema. Mi to činimo s lakoćom.

Obnavljanje nakon potresa kasni, a Sisak je dosta stradao. Kako se živi u ranjenom gradu? Kako uspijevate održati privid normalnog života, odlaziti redovito na posao i razvijati vlastite projekte?
-
U Sisku ništa nije privid. Savršeno sam svjestan loših stvari u Sisku kao i onih izvanrednih. Jasno mi je da se obnova potresom pogođenih kuća odvija presporo i traje predugo. I razumijem da to najteže pada ljudima koji su u par minuta ostali bez svojih domova. Sigurno nije ni lako ni ugodno živjeti u kontejneru i opravdano je i razumljivo nezadovoljstvo tih ljudi. Svi Siščani žele da se to promijeni nabolje. Ali, ovo nije kraj. Zgrade i kuće se obnavljaju ili izgrađuju nove. Ljudi će se ponovno vratiti u svoje domove. Moj grad ne posustaje, on stoji, bori se, grize, i ostaje. Najbolje tek dolazi. Sisak je pristupačan, siguran i otvoren grad. Grad inovacija, kreativnosti i humanosti u kojem će ljudi priskočiti jedni drugima u pomoć kad god zagusti, što se najbolje vidjelo kod poplava i potresa. Sisak je grad u kojem književna scena cvjeta, grad vrhunskih sportaša. Izdvojio bih Martina Lipošćaka, viceprvaka Hrvatske u kickboxingu. Sisak je grad koji živi i u kojem vrijedi živjeti.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Književnost