Zeleno-lijeva koalicija: Izađite na izbore, sada napokon imate za koga glasati
Sud časti isključio Josipu Rimac iz HDZ-a
Cappelli: Nema razgovora s onima koji naštimavaju račune
Živi zid: Ministar Ćorić neprijatelj je svakog hrvatskog kućanstva
Demokrati: Ustaški poklič konačno treba trajno zabraniti
VLADA Na teret proračuna udžbenici za učenike slabijeg imovinskog statusa
Vlada: Iz proračunske zalihe 1,1 milijuna za udrugu Palčići

  Deset mojih najdražih knjiga

Deset naslova ili pokušaj osobne inventure

  Josip Strija           12.05.2020.         997 pogleda
Deset naslova ili pokušaj osobne inventure

Popisi knjiga stari su isto toliko koliko i knjige same. Pojam knjige u ovom kontekstu treba uzeti s oprezom jer ako su "knjige" postojale u formi glinenih pločica, njihov je popis također bio ispisan na istom takvom materijalu. Najstariji takav popis, "knjiga" odnosno glinenih pločica popisuje njih 87, otkriven je u sumerskom gradu Nippuru i potječe iz oko 2000 godine. prije Krista. 

Bez posebnog značenja, ovaj je popis bio uistinu samo popis, a svaka nova situacija, vremenski period, politički ustroj, moda ili interes rađali su nove popise - kako one službene kao što je tek 1966. ugašen Crkveni Index librorum prohibitorum ili one brojne poput popisa zabranjenih knjiga knjižnica širom svijeta, centara za cenzuru u brojnim zemljama (što je izazvalo i reakciju pa American Library Association and Amnesty International godišnje obilježavaju

Tjedan zabranjenih knjiga (Banned Books Week) kako bi proslavili i potaknuli čitatelje na čitanje djela koja su micana s polica, ponekad paljena ili uništavana, a samim time stvaraju neizmjernu znatiželju kod čitatelja), onih nedavnih popisa lektire koju bi trebalo zabraniti ili jednostavno popisa knjiga jedna knjižnice, privatne ili javne, popisa najdražih ili omraženih djela, popisa knjiga kojima se često vraćamo ili onih koje želimo zaboraviti.

Dva su takva popisa nedavno u obliku zanimljivih knjiga stigla i na moju policu – prva je  "Dok pakiram svoju biblioteku: elegija i deset digresija" Alberta Manguela, a druga "Čitanje na odlasku: književnost kao životna potreba" Pietera Steinza.

Manguel će u svojoj knjizi opisati mukotrpan posao pakiranja svojih 35 tisuća svezaka za vrijeme selidbe, osvrćući se na svoj život posvećen čitanju, brojne svjetove i epohe, teme, autore i djela, a svojom strašću prema književnosti natjerat će nas da barem dio spomenutih naslova stavimo na osobne popise za čitanje. Steinz postupa slično, ali s drugim motivom – nakon dijagnoze i suočavanja sa simptomima, Steinz sve etape svoje bolesti povezuje s klasicima svjetski književnosti i uspoređuje svoje tjelesno propadanje, bolnička iskustva te susrete s prijateljima i poznanicima s motivima iz knjiga koje je čitao od djetinjstva do bolesničke postelje.

Oba su spomenuta popisa uobličena u knjige vrlo intimna. Znamo što pojedine knjige autorima znače, uz koje ih događaje vezuju, na koji ih način doživljavaju, na što su ih poticale, u čemu su im pomogle, a i kakav su strah izazvale i što su u njihovom životu promijenile. Takav nekakav voajerski pristup je ono što svjesno ili nesvjesno zanemarujemo, ali sami sebi priznajemo da volimo znati što se čita „kod drugih“. Ovakvi popisi, kao i oni na preliminarnim stranicama knjiga u popisima tiskanih knjiga po bibliotekama i kolima, popisi koji dobijemo od bliskih nam ljudi - prijatelja, suradnika, kolega…, popisi naših knjižnica, urednički popisi, popisi iz medija, popisi na koje smo zaboravili da smo ih napravili. Sve je to dobar početak za stvaranje našeg, osobnog popisa knjiga koje nam nešto znače.

Popis deset knjiga koji slijedi nije popis deset najdražih knjiga. Taj već pomalo izlizani format unutar kojega se od nas traži da izdvojimo najdražih pet od ovoga ili deset od onoga postaje opterećenje jer se vrlo teško ograničiti jednim brojem i tako zanemariti sve ostalo.

Ideja kojom sam se vodio stvarajući ovaj popis je bio fokus na knjige koje su mi nekada otvorile novi prostor ili pokazale širu sliku – knjige koje su (opet se vraćamo na onu domenu intimnosti) na bilo koji način oblikovale moja razmišljanja, stavove, naučile me nešto novo ili prekrojile dosadašnje putove.

Ne mogu napisati da se radi o preporukama jer svi smo drugačiji, ukusi i interesi nisu isti pa je ovaj popis u postotku ipak više osoban nego onaj tipizirani popis „knjiga koje biste trebali pročitati“, a treba napomenuti i kako je njihov redoslijed ovdje sasvim slučajan i nenamjeran.

1. Ime ruže / Umberto Eco
Prva knjiga koje ću se dotaknuti je poznati roman Ime ruže. Prvi komentar će zasigurno biti da je odabir
vezan uz posao koji radim – kao knjižničar, što ću drugo nego na listu staviti knjigu o knjižnici. Takav bi asocijativni niz bio pogrešan baš kao što je pogrešno bilo stajati u redu ispred kioska dok se ovaj roman prije desetak i više godina poklanjao uz dnevne novine pa su ljubitelji cvijeća čekali svoj primjerak knjige o ružama.

Uistinu, Ime ruže je roman o knjižnici (svaki će vam knjižničar reći da kad uđe u prostor sa starijim fondom ili je sam prostor stariji i možda neredovito provjetravan da se osjeća upravo kao u Ecovoj knjižnici iz romana Ime ruže), no možemo reći kako se radi o najboljoj književnoj prevari kojoj se ponekad opet vratim, a koja me dugo nakon čitanja nije ostavljala na miru. Veliki erudit, Eco, natjerat će nas da kroz roman o knjižnici, velikom srednjovjekovnom labirintu i carstvu znanja, upoznamo srednjovjekovni način života, antičku filozofiju, zasade teorije književnosti, temeljne religijske postavke Crkve, a sve kroz prizmu detektivskog i povijesnog romana. Zamka u koju su se mnogi uhvatili bila je upravo to – pročitati kriminalistički roman, da bi se na kraju upleli u majstorski spletenu mrežu intertekstualnosti, reverzibilnosti i simultanosti tekstova, postmodernističkih tehnika i filozofskih rasprava.

Smijeh kao grijeh do čega dolazimo gotovo na kraju romana, postaje njegovo centralno mjesto. Strah od nepoznatoga i gluho i slijepo vjerovanje u nametnute postavke postaje tako glavnom temom ovoga romana, a njegova višeslojnost pravi izazov čitatelju.

Nije slučajno da se o ovom romanu govori kao o onom u kojemu treba „preživjeti“ prvih stotinjak stranica kako bi se došlo do srži – no to će vam reći upravo prevareni – jer su očekivali detektivsku priču od samoga početka.

Takva genijalna višeslojnost kroz koju se morate probijati tako da učite nove stvari i stvarate vlastite dojmove i slike o nejednostavnim temama, a opet skrivena pod krinkom prosječnosti i običnosti, prava je odliku zašto Ime ruže treba pročitati barem jednom u životu.

2. Pjesme / Vladimir Vidrić (Umjetnost i bol / Antun Barac)
Vladimira Vidrića otkrio sam u srednjoj školi u trećem razredu gimnazije kao jednog od predstavnika hrvatske moderne. Iako mu književni rad nije kvantitativno bogat, kvaliteta njegovih četrdesetak pjesama postavila ga je kao temelj kasnijih pjesničkih velikana hrvatske književnosti. Vidrić umire mlad i to od shizofrenije u Zavodu za umobolne u Stenjevcu, a iz povijesti književnosti se može naučiti kako njegovu pjesničku poetiku određuju izražena opozicija gore–dolje, odnosno visoko–nisko (nebo–zemlja), sklonost mitu i mistici, alegorizacija, slutnja transcendencije u svakodnevnom, središnje mjesto stilizirane sjete, božanski status pjesnika i poezije, sakralizacija erotike, a donekle i erotizacija sakralnoga; sve ga to povezuje s duhom simbolizma, esteticizma, impresionizma i moderne. Njegovo pjesništvo uistinu isplivava između svih ovih teorijskih riječi i postaje moja osobna metafora modernizma.

Bez obzira na Vidrićevu poeziju, ono što me na njegovo pjesništvo posebno usmjerilo je esej Antuna Barca Umjetnost i bol. Velike umjetnosti, prema Barcu, nema bez velike boli, a uzimajući upravo Vidrića kao velikog umjetnika (vratimo se nekoliko redaka iznad pa pročitajmo opet da je Vidrić umro od shizofrenije) koji piše od bola i za bol i kroz bol, Vidrić i Barac mi zajednički otvaraju vrata jedne zanimljive teorije. Koliko je stvarno umjetnika koji su stvarali sretni i zadovoljni, ispunjeni svime onime što čovjeku treba? Pjesnik i književni teoretičar su me natjerali da prije nego krenem s novom knjigom, provjerim životopis. Nije to ono novo-historicističko istraživanje i teoretiziranje kako će svaki element iz književnoga djela biti potkrijepljen nekom činjenicom u stvarnom životu, već jednostavno proučavanje životopisa. I teoriju uistinu, za sebe mogu smatrati potvrđenom, tim više što sam nedavno pročitao upravo nešto slično: "I kako je Harry počeo iščitavati materijal u štaglju, sve je svjesniji bivao da razmišlja o onome što je Rob posebno istaknuo. Što da čini s Mamoonom? Tko danas može misliti na Larkina, a da mu na pamet ne padne njegova očaranost bedrima srednjoškolki i paranoična mržnja prema crncima - 'Čujem debele karipske mikrobe kako tapkaju za mnom u podzemnoj...' Ili na Erica Gilla i njegovu kopulaciju s više-manje svakim članom svoje obitelji, uključujući i psa? Proust je mučio štakore, a svoje obiteljsko pokućstvo darovao je bordelima. Dickens je zazidao vlastitu ženu i nije joj dao da priđe djeci. Lillian Hellman je lagala. Dok je Sartre živio s majkom, Simone de Beauvoir mu je podvodila djevojke. Zavidio je Camusu dok ga nije odbacio. John Cheever je dangubio po zahodima, nosnice bi mu gorjele i zatim bi se vratio ženi. P. G. Wodehouse snimao je emisije za naciste. Mailer je nožem ubio svoju drugu ženu. Dvije ljubavnice Teda Hughesa ubile su se. A tek Styron, Salinger, Saroyan... Književnost je ubilačko poprište: nikad nijedno pristojno biće nije uzelo pero u ruku." (Kureishi, Hanif. (2017). Posljednja riječ. Zagreb : V. B. Z. Str. 39.-40.).

Vidrić i Barac me tjeraju na potrošačku nepromišljenost pa poput J. Fletchera (M. Gibson) u filmu Urota koji stalno doma donosi nova izdanja Lovca u žitu, kad god naiđem na neko od izdanja Vidrićeve poezije koje još nemam – moram ga kupiti. Barcu je Vidrić teorijsko-književna metafora, dok je meni podsjetnik na teoriju koju je gotovo uvijek moguće potvrditi i to ne samo kod umjetnika sklonih peru.

3. Mimeza / Erich Auerbach
Iako je objavljeno prije gotovo 75 godina, Auerbachova Mimeza je zasigurno (iz osobnog iskustva) jedina moderno zasnovana problemska povijest europske književnosti, knjiga koja združuje mikroskopiju i makroskopiju, to jest stilističku analizu i oglede na ukupnost europske kulture od Homera do 20. stoljeća. Mimeza je prva knjiga vezana uz studij književnosti koja mi je otvorila oči i naučila me da između velikih djela književnosti bez obzira na stilove, razdoblja i pravce, postoji više sličnosti nego razlika. Da, naučili su nas da se epohe izmjenjuju i kako se izmjenjuju, naučili su nas stilska i tematska obilježja, ali falilo je upravo to – objasniti da se poneki element, u ovom slučaju, moderne književnosti, može pronaći i u antici. Auerbach će kroz poglavlja krenuti od antike prema dvadesetom stoljeću, ali će svoje analize temeljiti i na usporedbi novih pravaca i epoha s onim temeljnim i početnim.

Proučavanje povijesti književnosti zbog prostora Europe u kojemu živimo najčešće kreće od antike. Plošnost likova, nepretjerana napetost radnje, linearno pripovijedanje i slične topose antičke književnosti Auerbach lomi i pruža nam novi pogled na konkretne primjere. Odisejev ožiljak je poglavlje knjige u kojemu Auerbach upravo na primjeru susreta Odisejeve dadilje Eurikleje i njega nakon povratka sa svojih lutanja ruši standardnu shemu antičkoga epa, a time možda i temelja antičke književnosti. Eurikleja prepoznaje Odiseja po ožiljku, radnja se zaustavlja u vremenu i vraća u prošlost – dadilja se prisjeća vremena Odisejeve mladosti i djetinjstva. Upravo taj dio Auerbach uspoređuje s modernim književnim pravcima gdje linearnosti ili trojedinstva vremena, mjesta i radnje, ovisno o epohama, polako ima sve manje dok do kraja ne nestane – kao i u modernoj drami kada u trenucima postaje „dozvoljeno“ vratiti se u prošlost.

Mimeza me tako naučila da bez obzira koliko učili i koliko naši temelji bili čvrsti, poljuljat će ih sigurno neka nova knjiga, novi, do tog trenutka nepoznati pravac ili nova ideja, a u cijeloj je priči više nego potrebno biti otvoren prihvaćanju novina i drugačijih rješenja.

4. Tit Andronik / William Shakespeare (Nova europska drama ili velika obmana / Sanja Nikčević)
Za Tita Andronika kažu da je Shakespeareova najkrvavija tragedija. Smatra se njegovom prvom tragedijom pa kažu i da je najlošija. Andronik se ne čita u srednjoj školi, a nismo ga čitali ni na fakultetu – sam sam ga pročitao tek prije nekoliko godina potaknut jednom drugom knjigom drage profesorice Sanje Nikčević. Problem nasilja i krvi koja pozornicom teče u Androniku dugo me mučio - zašto to rade na pozornicama danas, koja je svrha, čemu psovke, čemu nasilje kad ga u originalnom tekstu nema? To su pitanja vezana uz suvremenu dramu i redateljske eksperimente, kazališne projekte i kako ih sve ne zvali izbjegavajući ih nazvati kazališnom predstavom.

Dramska književnost mi je vrlo bliska – maturirao sam na Krležinoj trilogiji o Glembajevima, diplomirao na Brešanovim komedijama, većina seminara i „dodatnih“ bodova nastala je na temelju pročitanih drama i odgledanih predstava, a jedno sam vrijeme pisao i kazališnu kritiku. Teorija profesorice Nikčević me opet usmjerila na novi put – jer nasilje na sceni (a time i u dramskim tekstovima) nije ništa novo, postoji oduvijek – evo nam Andronika za primjer (a tu je i okrutna Medeje koja već u antici ubija svoju djecu, istina, skrivena iza vrata), ali se njegova upotreba mijenja – bilo da želimo podilaziti publici ili biti „moderni“ i „shvaćeni“ pa prekrajamo klasične tekstove u novo ruho stvarajući neprepoznatljiv svijet gdje netko nekoga na sceni zlostavlja samo zato što je to netko tako zamislio. Dakle, dramski tekst i dramsko kazalište polako prepušta konce redateljskom.

Rimski vojskovođa Tit Andronik se vraća u Rim nakon ratova s Gotima i dovodi zarobljenu gotsku kraljicu Tamoru koja će ga svojim i spletkama svojih sinova koštati odsječene ruke, života sinova, odsječenih ruku i jezika silovane kćeri. Radnja koju pratimo iz trenutka u trenutak postaje sve mučnija i mučnija, no ima svoju svrhu. Svaka Shakespeareova tragedija u svojim najcrnjim dijelovima ima svoj cilj i određenu ideju, bez obzira koliko krvava i teška za gledanje bila. Kod suvremenih tekstova je to drugačije – psovka i nasilje su najčešće sami sebi svrha pa upravo zato i ovakve krvave i nasilne tekstove treba čitati kako bismo znali da je nekada i tako oblikovan tekst imao svoju namjeru bez obzira što ju je iznio na scenu uz pomoć hektolitara krvi.

5. Otmjenost ježa / Muriel Barbery
Roman Muriela Barbery je zanimljiv sklop triju različitih priča. U jednoj buržujskoj pariškoj zgradi u sedmom okrugu s glavnim likom kućepaziteljice koja čita filozofske knjige i romane, a pred stanarima koje svaki dan susreće glumi neukost samo kako bi je ostavili na miru. Obožava Tolstoja i rusku književnost, a Husserlovu fenomenologiju čita uz Mahlerovu glazbu. Drugi lik i druga priča romana je gospodin Ozua, bogati Japanac, a treća je Paloma, nadarena djevojčica suicidalnih misli.

Ako govorimo o beletristici, ovo je roman koji uvijek preporučujem kada netko traži nešto za čitanje. Nisam sklon preporukama, no romanu i njegovim idejama se vraćam često. Prikaz jednog društva u kojemu socijalni okviri i granice nisu presudni za istinsko prožimanje ljudskih bića i u kojemu su odbačeni postavljeni u središte pariškog mikrokozmosa daje fantastičan pregled svih mogućih ljudskih osobina, strahova, čežnji i pogleda na svijet te u trenucima idealizira sve spomenuto.

Reakcije na roman onih kojima sam ga nudio su bile različite. Prije svega je tu fasciniranost odnosom troje potpuno u stvarnom svijetu ne spojivih ljudi. Javlja se i sreća, ali i razočaranje. Mreža koja se plete kroz druženje ova tri lika, njihova dopunjavanja i svladavanje strahova, novi počeci i promjene koje doživljavaju djeluju optimistično. Sam nas kraj romana vraća na početak i to u našu stvarnost.

Pitanje koje se nameće na kraju je vezano uz „veličinu“ umjetnosti. Je li tekst visoko umjetnički vrijedan samo ako je usmjeren tragičnom kraju (Barac) ili visoku umjetnost možemo pronaći i u svakodnevici, komičnim elementima, prosječnosti i običnosti? Otmjenost ježa ne daje odgovore na ova pitanja, veći ih postavlja još mnogo više. Zato se i nalazi na ovom popisu.

6. Boja purpura / Alice Walker
Problemi manjina, borba za osnove i temelje, mogućnost afirmacije i samoafirmacije česta je u književnim djelima. Nepravde i problema za sve koji su drugačiji ima dovoljno na svakom koraku pa i u ovom malom remek-djelu američke književnosti, Alice Walker poseže za njih mnogo, slažući ih na hrpu u ovom popularnom klasiku.

Boja purpura je višeslojni roman. Često je nepravedno klasificiran kao tzv. „žensko pismo“, odbijajući pri tome publiku koja očekuje svojevrstan chick lit. Za roman Boja purpura Alice Walker je dobila prestižnu nagradu Pulitzer 1983. godine pa ga upravo ta činjenica izvlači iz ralja nerazumijevanja i svrstavanja u ladice „manje vrijedne književnosti“.

Višeslojnost romana vidljiva je kroz jednu glavnu tematsku liniju te više značenjskih. Jedna značenjska linija je ona na prvi pogled najuočitija – životni put dvije sestre Afroamerikanke koje u pismima prepričavaju svoj život od trenutka kada su ih nasilno razdvojili – jedna je ostala na američkom Jugu dok se druga otisnula u Afriku. Radnja je smještena između 1909. i 1949.godine, a prati događanja od nasilnog razdvajanja do optimističnog kraja romana. Kako je riječ o Jugu, Afroamerikankama i navedenom razdoblju, priča povlači brojne druge paralelne značenjske linije. Tako roman možemo korištenjem najosnovnije klasifikacije svrstati u nekoliko kategorija – obiteljski, društveni pa i ljubavni. Višeslojnost dalje proizlazi iz problema rasizma, odgoja i obrazovanja, obiteljskog nasilja, siromaštva, seksualnosti i seksualne diskriminacije i feminizma. Roman možemo promatrati kao sliku tadašnje afroameričke kulture, njezinih posebnosti i utjecaja na američku kulturu.

Upravo su ta različita čitanja romana Boja purpura od romana stvorila uspješnicu, otvorila vrata raspravama, ali i zabranila djelo širom SAD-a. Bez obzira na zabrane djelo je postalo popularno, kasnije i ekranizirano, pretvoreno u mjuzikl, a od nedavno je dostupno i u novom hrvatskom prijevodu.

Problem Juga, a znamo i zašto, česta je tema američkih autora pa osim Alice Walker, svakako treba spomenuti i Katherine Stockett, ali i Mayu Angelou koja je o sličnim temama nastavljala pisati na višoj razini, afirmirajući se kao svjetska autorica posebnog stila.

7. Bog nije velik / Christopher Hitchens
Iako je knjiga pri izlasku odmah postala bestseler, a vjerojatno zbog brojnih komentara i zabrana, njezin autor je zbog kontroverzne teme dugo nakon objave knjige nastavljao osjećati posljedice. Prijetnje, njemu osobno i njegovoj obitelji, podmetanja bombi, napadi i uvrede samo su dio onoga što je Hitchensa snašlo nakon što je napisao i objavio ovo kontroverzno djelo. Svijet je potaknut njegovom bolešću čekao odgovor – namjerava li se „pokajati“ i zanijekati sve napisano kako bi mu nakon smrt bilo lakše proći kroz vrata nebeska, ili će nastaviti svoju borbu i napade na organizirane oblike religijskih sustava. Hitchens je ostao vjeran sebi i nastavio „propovijedati“ svoje učenje obrušavajući se i dalje na sve oblike organizirane religije.

Napadali su ga mnogi – najčešće fundametalisti i/ili radikalisti iz svih religijskih tabora – no knjiga je doživljavala sve veću i veću prodaju, a time i uspjeh. 2007. godine na kraju studija i početku vlastite radne karijere, nabavio sam knjigu i gotovo je poput samizdata dijelio onima koji je čitanjem mogu razumjeti kao oblik mišljenja, a ne napad na njihova prava na vjeru. Upravo zato je ovo velika knjiga – unatoč vašim religijskim uvjerenjima, dobro je vidjeti što misli i druga strana. A odvagnuti dvije strane i omogućiti si tu slobodu pa se pridružiti nekom od mišljenja, opet je samo naše pravo.

S Hitchensom ne možete uvijek složiti, njegove ideje ponekad uistinu idu u težak oblik radikalizma i pokušavaju zatrijeti korijene religijskih postavki, ali ponekad otkrivaju istine vezane uz druga područja – prije svega umjetnosti i znanosti koja su često ostajala (namjerno) zanemarena ili skrivena.

Bog nije velik je knjiga koja će se igrati s vašim temeljnim vrijednostima, pokušat će vas natjerati da razmišljate drugačije, ali će vas prije sveg učiti o toleranciji prema drugačijem mišljenju koja bi se, možda, s vremenom mogla pretvoriti i u potpuno prihvaćanje.

8. Istorija pozorišta / Čezare Molinari
Ovaj će cijeli dio biti posvećen knjigama do kojih je vrlo teško doći. Svatko tko je studirao nije se jednom našao u situaciji da do vrlo važne literature ne može doći jer fakultetska knjižnica ima točno jedan primjerak upravo te knjige. Najčešće se tu radi o problemu autorskih prava – pa ako i postoji nekakav oblik literature, radi se o staroj i pohabanoj kopiji.

Istorija pozorišta (Cesare Molinari) je upravo jedna od knjiga do koje sam vrlo teško dolazio studirajući. Luksuzno izdanje izdao je nakladnik Vuk Karađić u Beogradu 1972. godine. Kasnijih izdanja nije bilo, a i ovo je najčešće bilo nedostupno jer zbog svoje rijetkosti i traženosti te luksuzne opreme i bogatih ilustracija na svojih gotovo 350 stranica nije bilo načina posuditi je izvan knjižnice.

Molinari je jednostavnim jezikom dao pregled razvoja kazališta od jednostavnog plemenskog oblika kazališta do Stanislavskog i koju godinu nakon njega. I ako o jednoj knjizi možemo govoriti kao suštoj potrebi, to je onda ova – jer daje jednostavan pregled kroz kazališne sustave, a bez pretjeranih izraza, „neshvatljivog“ stručnog rječnika i termina za značenje kojih je potrebno posegnuti za rječnikom.

Upravo je ova knjiga bila pokretač individualne odluke da svu „teško dostupnu“ literaturu nakon što se zaposlim kupim i čuvam u vlastitoj biblioteci. U cilju sam i uspio – Molinare se jednostavno mogao nabaviti iz beogradskih antikvarijata po paprenoj cijeni.

Osim Istorije, spomenut ću i nekoliko drugih naslova gotovo nedostupnih za vrijeme studiranja a kojima sam sada ponosan vlasnik: Miroslav Beker – Povijest književnih teorija i Suvremene književne teorije, Carl G. Jung – Čovjek i njegovi simboli, D'Amico – Povijest dramskog teatra i Melchinger – Povijest političkog kazališta.

9. Posljednje predavanje / Randy Pausch.
Pauscheva knjiga Posljednje predavanje je upravo to – njegovo posljednje predavanje kojim se oprostio od svojih kolega, studenta i obitelji nakon što je saznao za svoju dijagnozu. Osim stručnih pojmova i tema, na vrlo emotivan način, ali bez trunke patetičnosti, Randy govori o svojem životu, uspjesima, gubicima, problemima, srećama i nesrećama i na taj način ohrabruje čitatelja motivirajući ga da svoju demotivaciju zamijeni motivacijom i baš kao i on ostvari svoje želje i jednoga dana radi ono što voli i o čemu sanja od djetinjstva.

Bez obzira na temu i smrt (slon u sobi kako je naziva predavač) kojom Pausch otvara svoje predavanje kako bi uklonio zapreke i opustio slušatelje, svakako treba napomenuti tako ovdje ne treba govoriti o subverzivnosti. Smrt postoji, prisutna je, Paush svima pokazuj snimku svoje gušterače i ide dalje. Afirmativan pristup je upravo ono što je knjigu proslavilo i pretvorilo je u bestseler, a svakako treba napomenuti da bez obzira na temu, ovo nije priručnik psihološke pomoć jer je pisan hibridnim žanrom ispovijesti, predavanja i memoara.

Odnos prema smrti i racionalno na prvi pogled ne djeluju kao nešto spojivo, njihov sukobu najčešće završava bržim kopnjenjem osobe i bržim gubitkom. Afirmativan stav koji nam Pausch nudi na svakoj napisanoj stranici, mijenja svijest i shvaćanje cjelokupne slike kao cjeline, a ne u dijelovima. Već sam nekoliko puta spomenuo otvaranje vrata – to je ono što će i ova knjiga učiniti – otvoriti nova vrata prema drugačijem načinu poimanja stvari koje nam se svakodnevno događaju, a koje zahvaljujući Pauschu možemo dočekati spremniji.

 10. Grčki mitovi / Robert Graves
Jednom su mi prilikom rekli kako gotovo sav naš umjetnički svijet temelji na grčkoj mitologiji. Gotovo da smo zanemarili svoju slavensku, druge nas nisu pretjerano zanimale da bismo ih smjestili u korijen naše tradicije ili stvaranja, ali je grčka ona koja i dalje ostaje nepresušan izvor ideja i motivacije za stvaranje u svim granam umjetnosti kroz epohe i stoljeća sve do naših dana.

Najčešće sve počinje oslikanim Schwabovim Najljepšim pričama klasične starine pa se nastavi na isto djelo, ali bez ilustracija, u cijelom izdanju i završavalo se (prije kurikularne reforme) osnovama božanskih porodica i grana božanstava u prvom razredu srednje škole prilikom obrade djela antičke grčke književnosti.

Bogatstvo tog svijeta otkrio sam čitajući Ovidijeve Metamorfoze na fakultetu – i priznajem, gubio se u imenima i kompliciranim obiteljskim odnosima u kojima je istovremeno jedna osoba drugoj brat ili sestra, a onda i baka ili majka ili još nešto kompliciranije. Tada mi je, a i danas mi Gravesov priručnik Grčki mitovi znači mnogo. Graves si je dao truda pa je uz svaku mitološku priču popisao izvore, tumačenja i druge zabilježene verzije i tako, vjerujem, spasio živote brojnim studentima razjašnjavajući im odnose, osobine i važnost pojedinih likova.

Ono što čekam i čemu se veselim su i prva hrvatska izdanja Mythosa (Stephen Fry) u planirane dvije knjige koja će vjerojatno još više rasvijetliti komplicirane živote grčkih božanstava.

Josip Strija rođen je 1984. godine u Virovitici gdje završava gimnazijsko obrazovanje u Gimnaziji Petra Preradovića u kojoj danas radi kao stručni suradnik školski knjižničar. Godine 2007. završio je dvopredmetni studij Knjižničarstvo i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku na kojemu i danas studira na poslijediplomskom studiju Književnost i kulturni identitet. Voditelj je Županijskog stručnog vijeća školskih knjižničara Virovitičko-podravske županije i predsjednik Hrvatske mreže školskih knjižničara. Za svoj rad nagrađen je dva puta: 2016. nagradom "Eva Verona" Hrvatskog knjižničarskog društva, kao znak javnog priznanja mladim knjižničarima do 35 godina starosti za posebno zalaganje u radu i promicanje knjižničarske struke, a 2019. godine nagradom Ministarstva znanosti i obratovanja Republike Hrvatske.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Deset mojih najdražih knjiga



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.