Zeleno-lijeva koalicija: Izađite na izbore, sada napokon imate za koga glasati
Sud časti isključio Josipu Rimac iz HDZ-a
Cappelli: Nema razgovora s onima koji naštimavaju račune
Živi zid: Ministar Ćorić neprijatelj je svakog hrvatskog kućanstva
Demokrati: Ustaški poklič konačno treba trajno zabraniti
VLADA Na teret proračuna udžbenici za učenike slabijeg imovinskog statusa
Vlada: Iz proračunske zalihe 1,1 milijuna za udrugu Palčići
  Mato Pejić           20.04.2020.         811 pogleda
Desetka

Naravno, nepošteno je i drsko tražiti od nekoga tko dosta čita (a jedino se od takvih i traži) da odaberu (samo) deset najdražih knjiga koje su pročitali u životu. S druge strane, dobro smo i prošli – mogli su tražiti pet.

Slažući svoj odabir, moram naglasiti da ovdje nisu uvrštene knjige, koje su odredile moj razvoj i interese u različitim životnim razdobljima. U tom slučaju tu bi morali biti naslovi poput Tom Sawyer i Huckleberry Finn Marka Twaina, Kekec, Pale sam na svijetu, Jan Bibijan, Junaci Pavlove ulice, Winnetou, Tarzan, Robin Hood, Mali princ, pa sve od braće Grimm, Andersena i Ezopa.

U studentskim danima smatrao sam da ne postoji ništa bolje od Hermanna Hessea – hoćeš Stepskog vuka, hoćeš Siddharthu, hoćeš Igru staklenim perlama, poslije sam shvatio da je jedna od knjiga nad knjigama zapravo Don Quijote de la Mancha Miguela de Cervantesa.

Kao ultimativni poklonik piva visoko cijenim i volim Gospodare ječma Jeana Van Hammea, po kojima je snimljen i televizijski serijal, a Francis Valles nacrtao perfektan strip.

I sve tako. No, ovo nije ništa od toga, nije ni popis najvažnijih naslova ni autora, ni najboljih, ni najuspješnijih, ovo je moj osobni književni ukus, a da bih pokazao raznovrsnost i širinu interesa, poslužio sam se malim trikom, odnosno – odredio sam kriterij izbora, tako da sam odabrao najdražu knjigu iz deset najmilijih nacionalnih književnosti.

TALIJANSKA KNJIŽEVNOST

10. Umberto Eco – Ime ruže
Giovani Boccacio, Francesco Petrarca, Alberto Moravia, Italo Calvino, klasici su svjetske književnosti. Ili nobelovac Dario Fo, kojeg sam zapravo upoznao preko kazališta, jer je predstava Slučajna smrt jednog anarhista s fenomenalnim Ivom Serdarom, najsmješnije što sam ikad vidio u teatru. Najbolji talijanski roman, i to još srednjevjekovni samostanski krimić, napisao je, po meni, esejist, filozof i jezikoslovac, profesor Umberto Eco. Zove se Ime ruže.

FRANCUSKI ROMAN

9. Emile Ajar – Momo zašto plačeš?
Što reći o književnosti, čije su uzdanice Victor Hugo, Emile Zola, Anatole France, Alexander Dumas, Edmonmd Rostand, Honore de Balsac, Guy de Maupassant, Gustave Flaubert, i koja ima dvocifren broj nobelovaca? Tko se nije kleo u Stendhalovo Crveno i crno i nije tragao za izgubljenim vremenom Marcelea Prousta? No, moja preporuka iz te Ali-babine literarne špilje je Emile Ajar (pseudonim Romaina Garyja) – Život je pred tobom, roman koji je u nas prvotno objavljen pod imenom Momo zašto plačeš? i po kojem je snimljen sjajan film sa Simone Signoret.

ENGLESKI ROMAN

8. George Orwell – 1984.
Charles Dickens, Oscar Wilde, James Joyce, Virginia Wolfe, Aldous Huxley, sve ih treba čitati, a prije svih prevažnog i prevelikog autora Georgea Orwella i njegovu 1984. Iz tog svevremenskog remek djela baštinimo itekako aktualne termine novogovor i Veliki Brat a na tu distopijsku priču referirali su se i mnogi drugi velikani, poput Terryja Giliama, koji je baš 1984. godine snimio film Brazil, koji se značajno naslanja na Orwellov klasik.

RUSKI ROMAN

7. Mihail Bulgakov – Majstor i Margareta
Tolstoj, taj div iz Jasne Poljane dovoljan je da popuni cijelu biblioteku, ili možda treba trošiti riječi na Aleksandra Solženjicina i njegovu genijalnu minijaturu Jedan dan u životu Ivana Denisoviča, da se pokaže kako je velik i važan ruski roman? Turgenjev, Puškin, Gorki, Ljermontov, Dostojevski i svi ti izašli ispod Gogoljeve kabanice, nastavak su plejade titana. Mrtve duše su remek djelo koje je teško nadmašiti, a sitni vez lupeština Velikog kombinatora Ostapa Bendera iz pera Iljfa i Petrova melem su svakoj bolnoj duši. Sve je to uistinu sjajno i vrijedno svakog respekta, ali iznad svih je ipak Mihail Bulgakov – Majstor i Margareta.

EX YU LITERATURA

Danilo Kiš – Grobnica za Borisa Davidovića
„Domaću“ književnost, dakle literaturu bivše i sadašnje države nemoguće je obuhvatiti jednim jedinim naslovom, ne zato što je najveća ili najbolja, nego stoga što smo je najviše čitali i što nam je najviše prirasla srcu. Zato biram po jedan naslov iz EX YU škrinje i iz hrvatske riznice. Od Branka Ćopića, ultimativnog štiva svačijeg djetinjstva, pa do Abdulaha Sidrana, čiji sam Otkup sirove kože zadnji čitao, ima toga puno – Andrić, Selimović, Nušić, Bulatović, Momo Kapor…I, naravno, Danilo Kiš.

HRVATSKI PISCI

5. Ranko Marinković - Kiklop
Puno toga se pročitalo, od Mate Lovraka i Ivane Brlić Mažuranić, do Ante Tomića i Borisa Dežulovića, uključujući i već rečenog Andrića, jer on je jednako i hrvatski pisac, kao i srpski i bosanski, da ne govorimo o Smoji ili o Krleži, pa čak i o Aralici, jer njegov roman Ima netko siv i zelen je štivo bez ikakve mane, ali bez imalo dvojbe, moj izbor je Ranko Marinković i Kiklop.

AMERIČKI ROMAN

4. Ken Kesey – Let iznad kukavičjeg gnijezda
Ernest Hemingway, Edgar Alan Poe, Henry Miller, Norman Mailer, Saul Bellow… sve su to velikani američke suvremene književnosti, koje vrijedi čitati… And the winner is – Ken Kesey – Let iznad kukavičjeg gnijezda.

DEUTSCHE LITERATUR ÜBER ALLES
3. Günter Grass – Lumbur
Postoji li uopće netko tko u djetinjstvu nije čitao Blago u Srebrnom jezeru i druge majstorije Karla Maya, a u mladosti Tri ratna druga Ericha Marie Remarquea? Teško. A kasnije Heinricha Bölla i Thomasa Manna? Kad sam čitao roman Morski psi i male ribe Wolfganga Otta bio sam zapanjen kako pripadnik gubitničke strane piše o Drugom svjetskom ratu, a onda je došao Siegfried Lenz i Sat njemačkog, koji to diže na višu razinu. U Njemačkoj je lani počelo prikazivanje ekranizacije toga romana. Za Alfreda Döblina i Berlin Alexanderplatz sam bio uvjeren da je nedostižan vrh svjetske literature, a onda sam upoznao Güntera Grassa i pročitao roman Lumbur.

ČEŠKA, JEDNA I JEDINA

2. Milan Kundera – Šala
Neizostavno je prva asocijacija na spomen češke literature Jaroslav Hašek i njegov roman Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu. Nikakvo čudo, jer ta se knjiga općenito smatra najboljim humorističnim romanom na svijetu ikada. I ja obožavam tu knjigu, tim više što sam je mogao čitati na češkom jeziku, no moji osobni favoriti su ipak drugi, prvenstveno Bohumil Hrabal, o čijoj sjajnoj literaturi ponešto znaju svi koji su gledali filmove nobelovca Jiříja Menzela, jer ih je velik broj snimljen prema Hrabalovim literarnim predlošcima – od Oskarom nagrađenih Strogo kontroliranih vlakova, pa do Služio sam engleskog kralja. Tu je i Košeno – striženo (Postřižiny), meni posebno važno djelo, jer je riječ o autobiografskom romanu o odrastanju u pivovari Nymburk, gdje je radio Hrabalov otac. Nemoguće je i nepošteno ne spomenuti Jana Nerudu ili Karela Čapeka, u češke pisce spada i Franz Kafka, a mlade generacije pomamile su se za Michalom Vieweghom, no na vrhu ima mjesta samo za jednog, a to je Milan Kundera, ali ne zbog cijelog opusa, nego radi jedne knjige. No, moj izbor nije Knjiga smijeha i zaborava, ni Život je negdje drugdje, ni Nepodnošljiva lakoća postojanja, ni izvrsni Oproštajni valcer, ni maestralne Smiješne ljubavi, ne, jedna i jedina je samo Šala.

LATINSKA AMERIKA

1. Gabriel García Márquez – Sto godina samoće
Zemlje Latinske Amerike dale su niz značajnih književnih imena - Cėsara Valleju (Peru), Octavija Paza i Carlosa Fuentesa (Meksiko), Miguela Asturiasa (Gvatemala), no oni najveći od najvećih sinovi su Argentine (Jorge Luis Borges) i Kolumbije (Gabriel García Márquez).

Jorge Luis Borges nenadmašni je majstor kratke priče i priručnika fantastične zoologije. O njemu kritičari govore kao o književnom geniju koji je stvorio magijski realizam, a u toj pak kategoriji prvak svijeta je Gabriel García Márquez i njegov roman Sto godina samoće. Sve što je izišlo iz pera ovog čarobnjaka riječi je antologija. Od zbirki priča Oči plavog psa i Nevjerojatna i tužna historija nevine Erendire i njezine bezdušne babe, pa do autobiografske proze Živjeti da bi se pripovijedalo. Između toga je Pukovniku nema tko da piše, i Jesen patrijarha, i Zla kob, i Priča brodolomnika, i Ljubav u doba kolere, naslov koji se ovih epidemijskih dana svakodnevno parafrazira. A parafraze je u tjednima izolacije vrijedan i onaj prvi od prvih – Sto godina samoće, roman koji je nedodirljiv na pijedestalu najvećih književnih djela ikad. To je apsolutni vrh, bolje od toga nećete naći, pa onda i ne tražite!

Mato Pejić je rođen 2. studenoga 1956. u Otoku kod Vinkovaca. Diplomirao je na studiju politologije zagrebačkog Fakulteta političkih nauka. Novinar je i urednik u tjedniku Jednota. Objavio je knjigu radijskih fenomenoloških eseja Sve bilo je mzika (2000.), Pjenušave vedute - priče o pivu (2003.), monografiju o Foto klubu Daruvar Začarani svjetlopisom (2010.), monografiju Centar Rudolf Štajner-našuh prvih pola stoljeća (2017.) te monografiju Daruvar - jučer, danas, zauvijek (prvo izdanje 2012., drugo 2013. a treće izmijenjeno i dopunjeno s engleskim prijevodom 2019.). Još dvadesetak knjiga, koje je izdala Jednota i drugi nakladnici, potpisuje kao koautor, urednik, lektor ili prevoditelj. Njegovi prijevodi pjesama i pripovjedaka s češkog jezika objavljeni su u nizu publikacija i na internetskim portalima, a preveo je i više kazališnih komada.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Omer Mesihović
22.4.2020. 1:21
Bilo je pravo uživanje pročitati tekst "Desetka" Mate Pejića o "deset mojih najdražih knjiga". Ovaj Matin izbor, zapravo izvanredni didaktički pregled poznatih imena i naslova svjetske literature, odškrinuo mi je sjećanja na lijepe dane.
.
Čitanje je uvijek novi doživljaj i kao lijek vraća snagu i samopouzdanje te može da bude korisno u toku ovih naših 100 dana samoće, mada naša sadašnja samoizolacija nije ni pomena vrijedna u usporedbi s činjenicom da kiša pada zadnjih skoro 30 godina u našoj zemlji, a pljušti u Mostaru.
.
I da, saglasan sam sa Matom da "je Sto godina samoće, roman koji je nedodirljiv na pijedestalu najvećih književnih djela ikad!"


Još iz kategorije Deset mojih najdražih knjiga



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.