Šuti, ne govori, ne diši - šapnula mi je mama.
Ma, kakvi govoriti, disati, micati se! Zadnji su nam sati, nema dalje. Divljak, zvijer, čovjek - zvijer, manijak, idiot, udarao je i grebao po roletama, zvonio, pokušavao razvaliti vrata, nasrtao nekoliko puta u nakani da preskoči kapiju, mrmljao, urlikao, da nismo razumjele niti riječ. I sve to pred svitanje, a noć k'o noć, uvijek je najtamnija pred svitanje.
Jao, što će biti sa nama?!!
Tata je radio noćnu, a nama je srce kucalo i tamo gdje treba, i tamo gdje ne treba. U ušima, očima, vratnim žilama, ruke drhte, pa sve i da smo se usudile pogledati kroz rolete, nije bilo šanse da se pomaknemo, koljena klecaju, noge ne slušaju, otkazuju.
- Šta on to viče?
- Mama, nemam pojma, ne razumijem...
- Sigurno je neki pijani lovac, znaš da često dolaze u naš kraj, iz inozemstva - mama će
- Ma, odakle god da je, šta mi imao sa njim? - ohrabrila se i ja
Još je dobrih 10-ak minuta trajao njegov performans, a onda, tišina.
Jedva, al' jedva, dočekasmo jutro, i zvuk užurbanih koraka prvih prolaznika. Mama je polako podigla roletu, i na prozorskoj klupčici ugledala zubnu protezu!
Ispala je nepozvanom noćnom posjetitelju, u žaru bijesa, srdžbe, i izgovorenim, pretpostavljam, psovkama. Ili ju je namjerno ostavio.
E, lako je bilo sad, kad je svanulo, početi zbijati šale.
- Mama, možda ga žuljala proteza, ili je neka nezadovoljna mušterija, kojoj si previše skratila hlače.
- Ma, pusti ti to! Znaš ti ono, kad netko nekome kaže da će mu pokazati zube? E, pa ovaj nam je pokazao! - s nevjericom mama pogledava u protezu na prozorskoj klupčici
- Bacaj to! Neće se taj više vratiti, pa on je tko zna gdje! Promašio je on i grad i ulicu i kuću - odgovaram mamu od nauma koji naslućujem u njezinu pogledu.
Uzalud. Nije joj bilo mrsko, pomoću najlon vrećice, uzeti protezu, i zakopati ju u bašticu ispred kuće, uz obrazloženje da će se možda čovjek sjetiti gdje je bio, pa se vratiti.
Da, da, baš će se sjetiti, a ako se i sjeti, ona bi mu rekla, izvol'te, tu sam zakopala.
Kuću smo odavno prodali, ulica promijenila izgled, a nekada travnjak ispred kuće i mala baštica, prekriveni su asfaltom. I bolje.
Sve me strah pomisliti što bi bilo u suprotnom. Kakav bi oblik poprimilo cvijeće, na tako maštovito nagnojenom tlu?
Mada, nedugo nakon noćnog posjetitelja, gradski beskućnik Šima, smijao se i kad nije bilo mjesta smijehu. I, hvalio se kako je dobio nove zube.
