Bila je kasna, još uvijek neobično topla jesen. Sve je bilo obojeno zlatom – lišće na staroj šljivi, trava uz drvenu ogradu, zidovi malog kućerka i prašina koja bi zasjala svaki put kad bi netko prošao dvorištem. Na trijemu ispred kuće sedmogodišnji dječak divio se nitima babljeg ljeta, promatrajući ih svojim krupnim zelenim očima kao da mu o tome ovisi život.
Unatoč idili koja ga je okruživala, to nježno dječje lice nije odražavalo spokoj. Zračilo je nekom čudnom odsutnošću koju odrasli ljudi ne bi znali protumačiti.
U kući je danas bio sam. Nepokretna baka završila je u bolnici, stariji, desetogodišnji brat bio je u školi, a najmlađi, dvogodišnjak, nedavno je zbog čestih napada i grčenja završio kod susjeda na skrbi. Roditelji na radu u inozemstvu.
'Hej, bok! Što radiš'? – prenuo ga je glas s ulice.
Bio je to Tomo, prijatelj, susjed i razredni kolega. Upravo se vraćao iz škole.
DANAS SU UČILI SLOVO K
U tom kratkom prijateljskom razgovoru, onakvog kako ga vode sedmogodišnjaci, spomenuli su 'najvažnije' stvari i prijatelj je krenuo svojoj kući. Na odlasku je dobacio: 'danas smo učili slovo K'.
„Bilo mi je drago kad je to rekao, ali me istovremeno i zaboljelo u srcu. Mislio sam si: 'danas su u školi učili novo slovo, a u tom razredu sam trebao biti i ja'. Ne znam koliko točno, ali stvarno dugo nisam bio u školi – tjednima, a možda i više“, prisjeća se svog djetinjstva danas 62-godišnji suprug i otac.
Ta kratka, jednostavna rečenica, u njegovim je mislima prisutna još i danas. U to ga je vrijeme toliko progonila da je mjesec - dva kasnije, unatoč svim strahovima, odlučio poći u školu.
„Obukao sam ono što sam imao. Već je bilo jako hladno, a imao sam samo tanke hlače i košulju. Ništa više. Ne sjećam se detalja, ali kad me u razredu zatekla učiteljica – počela je jecati. Kad se pribrala, donijela mi je papir i olovku da mogu pratiti nastavu“.
Kad je učiteljica zaplakala, prvi je put netko od odraslih vidio ono što je dječak mjesecima nosio sam. Naravno, gledali su i drugi, zapažali kao i svi ostali, ali suze učiteljice su bile poruka kakvu je trebao. To je dijete bilo gladno podrške, brižnosti, razumijevanja i ljubavi odraslih više nego bilo kakve doslovne hrane.
Lako je razumjeti da posljedice takvog djetinjstva ne završavaju propuštenim satima.
Stručnjaci, poučeni brojnim analizama i iskustvom, upozoravaju da one mogu zahvatiti način na koji dijete uči, spava, sklapa prijateljstva, doživljava sebe i vlastite potrebe – a kod dijela mladih njegovatelja mogu biti povezane i s teškoćama koje se nastavljaju u odrasloj dobi.
„S obzirom da takva djeca skrbe o svojim roditeljima uglavnom dok još uvijek traje razdoblje njihova školovanja, školsko postignuće je izloženo iznimnim izazovima te postoji rizik da mlada osoba neće uspjeti ostvariti svoj puni razvojni potencijal. Također, ovo razvojno razdoblje karakterizira jačanje utjecaja vršnjaka i uspostavu često i trajnijih socijalnih odnosa – pa i prijateljstva za cijeli život. Djeca njegovatelji u opasnosti su da im to bude uskraćeno“, kaže klinički psiholog Siniša Brlas i dodaje kako postoje i situacije u kojima se toj djeci pojedini vršnjaci i rugaju.
DJECA KOJA SU STALNO NA OPREZU
Briga o materijalnoj sigurnosti članova obitelji samo je jedan od izazova s kojim se takva djeca bore. Drugo područje njihove borbe, manje vidljivo promatraču a puno teže je, smatra psihologinja, prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander – emocionalna skrb.
„U svom radu susrećem djecu koja ne žele ići ujutro u školu – boli ih glava, ili trbuh pa roditelji i nastavnici često misle kako ih zapravo 'boli' test iz matematike i ispitivanje. Međutim, imala sam jako puno djece koja su izbjegavala školu jer su čuvala mamu od nasilja. Ili,djeca koja imaju oca alkoholičara – kao da razviju 'antene' i gledaju kakav će tata doći kući, kako će zalupiti vratima, kakav je zvuk njegovih koraka, kakva je boja njegovog glasa pa da mogu predvidjeti razvoj situacije i sačuvati mamu. Zato, umjesto da kao i ostala djeca idu u školu - ostaju kod kuće“.
Što se zapravo događa s tom djecom na neurobiološkoj razini? – pita Buljan Flander i odgovara:
„Ta neizvjesnost i osjećaj pretjerane odgovornosti intenzivno aktiviraju autonomni živčani sustav pa je njihovo tijelo stalno u stanju pripravnosti. Moraju se osjećati i ponašati kao da će se svakog trenutka nešto dogoditi. Tijelo ne prepoznaje da je neka opasnost prošla pa je dijete stalno na oprezu, osluškuje, provjerava, ne može se opustiti, zaspati, trza se na zvuk telefona, osjeća krivnju ako se igra“.
Psihologinja dodaje kako su joj upravo takva djeca danas, kao odrasli ljudi, najčešći pacijenti.
Dodatni problem predstavljaju odluke i postupci njihovih roditelja. U slučajevima takozvanih visoko konfliktnih razvoda brakova dijete treba udovoljavati čas jednom, čas drugom. Crta im crteže, priča viceve, postaje njihov zabavljač – samo da se oni opet ne posvađaju.
„U životu sam radila s najmanje 1800 seksualno zlostavljane djece, ali vam mogu reći da su mi najtužniji slučaj upravo ta parentificirana djeca. Kad se dogodi zamjena uloga. Gdje se dijete brine o roditeljevoj emocionalnoj stabilnosti, umjesto obratno. Takva djeca ne prepoznaju svoje potrebe i stavljaju ih na čekanje, jer su mamine i tatine potrebe trenutno važnije i hitnije. Vremenom počnu vjerovati da vrijede samo onda ako uspiju usrećiti mamu ili tatu. Nisu u stanju reći im 'ne' i ne mogu se posvetiti sebi“, iznosi Buljan Flander.
Spominje situaciju u kojoj dječak, nakon odlaska oca iz obitelji preuzima brigu o mami. Odrasli bi mu znali reći: „Sad si velik, imaš dvanaest godina i mama je sada tvoja odgovornost“. „To je užasan teret za dijete“, kaže psihologinja i odrasli bi, tvrdi, umjesto da takav teret prepuštaju djetetu, trebali poručiti kako će sad oni preuzeti brigu i o njemu i o njegovoj majci. I zatim dodaje: „Čini mi se da je problem što mi odrasli gledamo na njih kao na zrelu, odgovornu djecu. A kod njih je to, zapravo, mehanizam preživljavanja“.
NEVIDLJIVA DJECA, TRAJNE POSLJEDICE
Hrvatski zavod za javno zdravstvo u odgovoru na naš upit upozorava da je područje mladih njegovatelja u Hrvatskoj nedovoljno istraženo, dok međunarodna istraživanja upućuju na njihov veći rizik za poteškoće mentalnog zdravlja. Kod djece i mladih u psihičkom distresu mogu se pojaviti tjeskoba, potištenost, razdražljivost, problemi s koncentracijom, promjene spavanja i apetita, problemi u ponašanju te pad školskog uspjeha. Nijedan od tih znakova sam po sebi ne znači da je dijete njegovatelj, ali u kombinaciji s odgovornošću odrasle osobe trebali bi biti razlog za dodatnu pažnju.
Ured pravobranitelja za djecu upozorava na još jednu posljedicu: dijete koje prekomjerno preuzima brigu može ostati bez vremena za izvanškolske aktivnosti, druženje i socijalne kontakte. Kod intenzivnih iskustava brige o roditelju povećava se i rizik od anksioznosti, depresije, stresa i ranog sagorijevanja. Posebno pritom izdvajaju „nevidljivu djecu“ – onu koja ni sama ne prepoznaju svoj položaj, a taj položaj – potrebu za podrškom i zaštitom – ne prepoznaje ni okolina.
Možda je upravo to najteži dio ove priče.
Dijete koje je naučilo biti jako često neće reći da više ne može. Neće nužno tražiti pomoć. Možda će čak biti ponosno što sve može samo. Posljedice takvog obrasca mogu se, prema zapažanjima stručnjaka, protegnuti i u odraslu dob. Ljudi koji su kao djeca naučili da vrijede samo onda kada usrećuju druge mogu kasnije preuzimati previše odgovornosti, teško reći „ne“ i stalno ugađati drugima, dok vlastite potrebe ponovno ostaju negdje na kraju.
Najnoviji sustavni pregled longitudinalnih istraživanja, objavljen 2025. u časopisu The Lancet Public Health, obuhvatio je 18 istraživanja, od kojih je 17 uključeno u narativnu sintezu. Autori su zaključili da mladi njegovatelji imaju mali do umjeren rizik lošijeg mentalnog zdravlja, pri čemu su učinci izraženiji kod skupina s intenzivnijim obvezama skrbi. Dokazi o tjelesnom zdravlju bili su neujednačeni, a socijalne veze pokazale su se važnim čimbenikom mentalnog zdravlja. (Bowman Grangel, A., McMahon, J., Dunne, N., O'Donoghue, F. i Gallagher, S., „Health outcomes and psychosocial determinants in young carers: a systematic review“, The Lancet Public Health, 2025.)
Još je zanimljivija studija objavljena 2026. godine koja je promatrala mlade ljude u dobi od 18 do 25 godina koji su bili njegovatelji u djetinjstvu, ali više nisu pružali skrb. U istraživanju je sudjelovalo 857 mladih odraslih: 161 bivši mladi njegovatelj, 162 osobe koje su i dalje pružale skrb te 534 osobe bez iskustva njegovateljstva. I bivši i sadašnji mladi njegovatelji imali su više simptoma depresije i anksioznosti nego kontrolna skupina, bez značajne razlike između onih koji su skrb nastavili i onih koji su je prekinuli. (Ono, M., Matsuzaki, Y., Sato, M. i Tsuchida, J., „Impact of young carers' experiences on their mental health in emerging adulthood: Evaluation from a psychiatric perspective“, Psychiatry and Clinical Neurosciences Reports, 2026.)
ODRASLI PRIJE NEGO ŠTO JE BILO VRIJEME
Norveško istraživanje na 37.731 studentu u dobi od 18 do 25 godina pokazalo je da su mladi odrasli njegovatelji imali više problema s mentalnim zdravljem i niže zadovoljstvo životom od studenata bez njegovateljskih obveza. Najlošiji ishodi zabilježeni su kod onih koji su brinuli za partnera, a potom za bliskog člana obitelji.
A što je s osamostaljivanjem i odnosima? Sustavni pregled 23 istraživanja mladih odraslih njegovatelja pokazao je da se iskustva razlikuju, ali među važnim područjima pojavljuju se način stanovanja, međuljudski odnosi te obrazovanje i zaposlenje.
U pojedinim istraživanjima obveze skrbi utjecale su na odluke o napuštanju roditeljskog doma, obrazovanju i zaposlenju, dok su odnosi s osobom o kojoj se brinulo ponekad bili opterećeni upravo zbog razvojne potrebe mladih odraslih za većom neovisnošću. Autori pritom naglašavaju raznolikost iskustava i ne tvrde da će njegovateljska uloga nužno dovesti do problema u odnosima ili osamostaljivanju. (Chevrier, B., Lamore, K., Untas, A. i Dorard, G., „Young adult carers' identification, characteristics, and support: A systematic review“, Frontiers in Psychology, 2022.)
U cijeloj ovoj temi možda i nije najvažnije pitanje hoće li dijete koje je prerano postalo njegovatelj jednoga dana imati problema kao odrasla osoba. Važnije je pitati se zašto je uopće moralo postati odraslo prije nego što je za to bilo vrijeme.
Jer dijete ne bi trebalo učiti kako smiriti roditelja, predvidjeti njegovo raspoloženje, brinuti o bolesnom članu obitelji ili odustajati od vlastitih potreba kako bi cijela obitelj mogla funkcionirati. To nisu njegove razvojne zadaće.
Nisu sva djeca njegovatelji osuđena na „mračnu i surovu“ budućnost. Neka će iz takvog iskustva izrasti u snažne, empatične i odgovorne ljude. Ali činjenica da dijete može preživjeti takvo djetinjstvo ne znači da je ono bilo dobro za njega.
Možda se zato priča o djeci njegovateljima najbolje može razumjeti kroz prikaz stvarnog iskustva s početka teksta, kroz jednostavnu rečenicu školskog kolege, susjeda i prijatelja:
„Danas smo učili slovo K.“
Prijatelj koji ju je izgovorio vjerojatno nije ni slutio koliko će ta najjednostavnija dječja rečenica ostati zapisana u njegovu životu. Ali ona danas ima snažnu poruku i za sve nas.
Dok su druga djeca učila slova, djeca njegovatelji – skrbnici svojih roditelja, braće i sestara uče opstati i pomoći još slabijima od njih samih. Uz sve to što moraju obavljati i nositi jednostavno im nije uvijek moguće pratiti vlak kojim putuju ostala djeca. Dakle, dok su drugi polako odrastali, njihovo je djetinjstvo prolazilo pokraj njih. I svakim danom ostavljalo sve dublje tragove.
>>> Prvi dio serijala: Fenomen maloljetnih njegovatelja - djeca koja su prerano postala odrasli
***
U sljedećem nastavku:
Tko je trebao vidjeti djecu koja su ostala sama? – o propustima sustava, nevidljivim obiteljskim krizama i razlozima zbog kojih maloljetni njegovatelji često ostaju izvan pogleda institucija.
