Država u hrvatski turizam ulaže veliki novac, budžet za turizam i turistički marketing svake je godine sve veći. Ulaganja su pratili i sve veći prihodi od turizma, te nažalost, kako kažu stručnjaci, najvažnije grane hrvatskog gospodarstva. No čini se da nam ove godine, ma koliko Plenković i njegovi ministri jodlali drugačije, na grani ne cvjetaju ruže, a posredno nam ta grana povećava inflaciju i čini život građana nepodnošljivijim, posebno onima koji žive u priobalju, a ni blizu svi nemaju konobu ili cimer fraj. Pad u broju gostiju primjećuju naši građani diljem obale najljepšeg mora na svijetu. Dijele se društvenim mrežama slike od Korčule, Hvara, Trogira, Zadra, sve do Kvarnera i Istre. Srce sezone, plaže poluprazne.
Istodobno Vlada RH kroz razne subvencije i poticaje, manjim dijelom iz vlastitih prihoda, a većim dijelom iz sredstava europskog proračuna ulaže u razvoj poljoprivredne proizvodnje također više nego ikada. Jednako tako svake godine su iznosi izdvojeni za potpore ratarstvu, stočarstvu, ribarstvu sve veće i izdašnije, a istovremeno svake godine proizvodimo sve manje mlijeka, goveđeg i svinjskog mesa, rajčice, jabuka i puno drugih proizvoda. Sukladno tome, povećavamo uvoz tih istih proizvoda, često i lošije kakvoće, iz drugih zemalja. Naša prosječna samodostatnost kada su poljoprivredni proizvodi u pitanju, jedva je nešto više od 50 posto. Prema podacima za godinu 2023. uvezli smo 67 posto više hrane nego smo izvezli. Prema Popisu poljoprivrede iz 1989. imali smo ukupno 1,48 milijuna hektara oranica, danas koristimo samo 803.902 hektara.
No Hrvatska vlada nije samo uspješna u ulaganju u, recimo to tako primorsku i kontinentalnu Hrvatsku i njihove primarne grane gospodarstva. Hrvatska vlada u te regije, nečinjenjem, dopušta da se i odlaže. Samo čekam da i odlaganje proglase gospodarskom granom. Riječ je o opasnom otpadu koji se zakopava u planinskim gudurama, ispod, ispod budućih građevina, pod plaže koje se nasipaju, nad izvorima i bazenima pitke vode. Naravno nezakonito. Prema podacima Eurostata, prvi smo po zalihama vode u EU, prema podacima UNESCO-a 5. u Europi, 45. na svijetu.
Još jesenas uputio sam Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije i Glavnom državnom inspektoratu zastupničko pitanje u kojem tražim odgovor što su poduzeli protiv triju tvrtki iz Slatine koje su svojim nezakonitim radom onečišćavale vodotoke i zrak, posredno tlo i podzemne vode, samo par kilometara od vodocrpilišta koje napaja slavine tisuća kućanstava. Ministrica Marija Vučković nije niti odgovorila, kasnije se pravdala da je odgovorio Državni inspektorat. Jer što bi ministrica zaštite okoliša i zelene tranzicije imala s gelipterima koji zagađuju okoliš? Svašta i ja pitam, da ne vjerujete. No inspektorat je utvrdio da tvrtke Biointegra d.o.o., Nutris d.o.o. i Phaten Plastic Recycling d.o.o. nemaju vodopravnu dozvolu i da je nikada nisu niti imale, a dela se godinama. Ne znam kako, osim ako nemaju političku zaštitu pa su u prilici da krše zakon bez posljedica i na štetu zdravlja zajednice u kojoj obavljaju svoju djelatnost.
Istovremeno, pod zemlju na području Gospića, za sada nepoznati počinitelji zakopali su između 40.000 i 150.000 tona opasnog medicinskog otpada iz Slovenije, Italije i Slovačke. Mediji nagađaju da iza svega stoji talijanska mafija, velike i moćne međunarodne korporacije. U sve je uključen EUROPOL. Samo da napomenem, takvi golemi poslovi ne mogu se obavljati neprimjetno. A trenutačno je rezultat istrage sljedeći.
Uhićen je jedan Antonio, jedna Melita, jedan vozač i jedan smetlar gospićkog komunalca. Prema nepotvrđenim podacima iz Uskoka i Europola otpad su naručile tvrtke Tipos Resurs i Plastruktor. Tvrde, radi se o organiziranoj kriminalnoj skupini koja je taj opasni posao radila više godina. Samo ona prva procijenjena količina je oko 1300 šlepera koje nitko nije primijetio sve te godine. Župan Ličko senjski u drugom mandatu Ernest Petry sada se čudi kao pura dreku i traži hitnu intervenciju institucija iako su ga građani kroz sve te godine kroz razna udruženja i inicijative upozoravali na kriminal koji se tamo radi.
No zakopava i u mojoj Virovitičko podravskoj županiji. Dobio sam informacije da se sličan posao radi između Sopja i Predrijeva. Zazivaju se institucije, a institucije šute. Podsjetit ću ih uskoro još jednim zastupničkim pismenom.
I na kraju evo par rečenica i o posljednjem odlaganju, ovaj put u turizam drugog najvećeg grada u Hrvatskoj. Brod koji zbog 350 tona azbesta koji se trebao izrezati iz pregrada broda i negdje baciti nisu htjeli Talijani, nisu htjeli ni Grci i Turci, ne znam, možda su pitali i Bugare i Rumunje pa čak niti oni nisu htjeli, ali Hrvatići hoće. Točnije jedan od nas Hrvatića, Tomo Debeljak, vlasnik splitskog brodogradilišta. On se sada pokušava pravdati, a šizofreno je da nitko ne zna tko je dogovorio i tko je odobrio ulazak broda Moby Drea u hrvatske teritorijalne vode. Rezanjem tih 350 tona azbesta u Splitu, čiji su građani još traumatizirani epidemijom azbestoze zbog koje su umrle stotine radnika i onih koji su živjeli u blizini nekadašnje tvornice azbesta u Vranjicu, oslobodilo bi tone azbestnih vlakana koja bi letjela gradom, a azbest bi vjerojatno završio na zadarskom Diklu ili gospićkom Rakitovac. Ili jednostavno u nekoj jami diljem Dalmacije.
Nakon prosvjeda građana Splita, ministarstvo je naložilo odlazak broda iz Hrvatske u roku sedam dana. Javnost ni dalje ne zna kako je brod uopće završio u Splitu. Čini se da je netko gadno zabrljao. Ministarstvo ili Državni inspektorat, svjesno ili nesvjesno.
No koja je poruka ovih triju priča građanima. Plenkovića i njegovih pedesetak sadašnjih i bivših ministara, njegove ekipu iz stranke, ne znaš koji gori od kojega i koji korumpiraniji od kojega, ne zanima što međunarodne kriminalne organizacije, koruptivne tvrtke koje nezakonito posluju i truju našu obradivu zemlju, našu pitku vodu, naše najljepše more na svijetu. Njih nije briga što tako ugrožavaju živote svih nas, a našoj djeci i unucima kradu budućnost i ostavljaju opustošenu i zagađenu zemlju.
Zašto se onda čudimo kada se Plenković i njegov trbuhozborac, djelitelj poljubaca europskim birokratkinjama i poeta koji u sumrak razdragano na uho čita poeziju ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, koju je pjesnik Lavrov napisao, Goran pl. Radman, sada pravdaju zašto se jedini nismo pridružili pozivu na pristup humanitarne pomoći ljudima i djeci u Gazi koje izgladnjuje izraelski režim. Ako se Andrej Plenković ne brine o budućnosti vlastite i djece svojih građana, briga za tuđu djecu, samo je politički dekor. A primjer tog dekora je klaunovska izjava onog Radmana da mi pomažemo Gazi tajnim kanalima. Da nije stvarno i tragično, bilo bi komično.
