Čovječanstvo duguje djetetu ono najbolje što mu ima za dati, kaže preambula Deklaracije o pravima djeteta Ujedinjenih naroda iz 1959. godine. Tom se cilju doista nema što prigovoriti, jer, kome to odmah na prvu nije jasno da je ulog u djecu - ulog u vlastitu budućnost? Kome to, odmah na prvu nije sasvim jasno da tom nezaštićenom biću treba sva naša podrška, briga i ljubav? Ipak, život je pokazao da još puno moramo učiti.
Nakon iskustava prve polovice 20. stoljeća — osobito ratova, siromaštva, izrabljivanja dječjeg rada i velikog broja djece bez odgovarajuće skrbi — međunarodna zajednica postupno je prihvatila da dijete zbog svoje fizičke i mentalne nezrelosti treba posebne mjere zaštite i skrbi. Navedena deklaracija je, zapravo, samo nastavak jedne puno starije priče: Ženevske deklaracije o pravima djeteta iz 1924., a potom i Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948., kada je na razini UN-a prvi put izrijekom utvrđeno da djeca imaju pravo na posebnu pomoć i skrb.
Kategorija djece koja i danas treba našu pomoć definitivno su maloljetni njegovatelji.
PRAVA NA PAPIRU, DJECA U SJENI
U europskim i drugim razvijenim zemljama procjene udjela takve djece i mladih najčešće se kreću između dva i osam posto. Riječ je o međunarodnim procjenama koje ovise o tome kako je istraživanjem definirana skrb, koje su dobi obuhvaćene i koliko su česte ili intenzivne obveze djeteta.
U Hrvatskoj, za koju ni danas ne postoji pouzdana procjena njihovog broja, taj je problem stručna literatura imenovala mnogo prije nego što je postao dio šire europske rasprave.
Još je 2003. godine prof. dr. sc. Kristina Urbanc, profesorica socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s dugogodišnjim iskustvom u području socijalnog rada, objavila rad Mladi njegovatelji – djeca osoba s invaliditetom. Već tada upozorava da, zbog nedostatne društvene podrške i skrbi, djeca mogu postati glavni, a ponekad i jedini izvor pomoći roditelju ili drugom članu obitelji.
.JPG)
A problem je ponovno bio predmet stručnog istraživanja i 2017. godine, kada su Tina Vukorepa i Kristina Urbanc predstavile istraživanje o djeci roditelja osoba s invaliditetom iz perspektive stručnjaka. I tada se govorilo o teškoćama u funkcioniranju sustava socijalne skrbi, nedostatku adekvatnih usluga, nedovoljnoj osviještenosti o specifičnim potrebama te djece i potrebi bolje procjene potreba obitelji. Djeca koja preuzimaju brigu pritom su prepoznata kao skupina koja često ostaje nevidljiva.
Godinu poslije, 2018., Urbanc, Ana Pehlić i Veronika Lendler ponovno su problem promatrale iz perspektive djece, roditelja i stručnjaka. I tada je konstatiran nedostatak hrvatskih istraživanja o djeci osoba s invaliditetom i utjecaju roditeljskih teškoća na obiteljsku dinamiku i odrastanje djece.
Gdje smo po tom pitanju danas, 23 godine poslije nakon prvog upozorenja?
SUSTAV IH I DALJE NE PREPOZANJE KAO POSEBNU SKUPINU
„Iako maloljetni njegovatelji nisu zasebno normativno prepoznati kao posebna kategorija korisnika, postojeći sustav individualne procjene potreba djeteta i obitelji omogućuje prepoznavanje stanja, potreba i rizika djece koja žive u obiteljima opterećenima bolešću, invaliditetom, dugotrajnom njegom ili ovisnošću člana kućanstva i uključuje odgovarajuće oblike podrške u skladu s najboljim interesom djeteta…U praksi se to provodi pravodobnim uključivanjem obitelji u usluge savjetovanja, psihosocijalne podrške, korištenje usluge pomoći u kući, poludnevnog ili cjelodnevnog boravka, osobne asistencije ili drugih oblika podrške osobi kojoj je potrebna skrb te koordiniranom suradnjom sustava socijalne skrbi, zdravstva, odgoja i obrazovanja“, odgovorili su na naš upit iz Ministarstva rada mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Što o trenutnoj poziciji djece njegovatelja možemo iščitati iz ovog dopisa Ministarstva?
Prije svega – da ih hrvatski sustav i dalje ne prepoznaje kao posebnu kategoriju djece kojoj je potrebna sustavna podrška. Maloljetni njegovatelji nisu zasebno normativno definirani, ne postoji službena evidencija njihova broja, a njihovo prepoznavanje prepušteno je individualnoj procjeni unutar postojećeg sustava socijalne skrbi.
Drugim riječima, 23 godine nakon prvog upozorenja, djeca koja zbog bolesti, invaliditeta, ovisnosti ili drugih okolnosti preuzimaju glavninu brige za članove svoje obitelji i dalje nemaju status koji bi ih kao skupinu učinio vidljivima sustavu.
Ministarstvo navodi da pomoć postoji – od savjetovanja i psihosocijalne podrške do pomoći u kući, boravka i osobne asistencije. No pritom ostaje ključno pitanje: koliko je djece takvu pomoć doista dobilo i koliko ih uopće znamo prepoznati?
KAD DIJETE "PODMETNE LEĐA" DA BI OBITELJ OPSTALA
U Obiteljskom centru Virovitičko-podravske županije, kojeg smo također kontaktirali, nakon što kažu da je u njihovom krugu djelovanja pojava maloljetnog njegovatelja više iznimka nego pravilo, kažu da „ponekad društvo ne prepozna da je pomoć potrebna – računa se da odrasla osoba razumije, ima uvid, prepoznaje što je sve potrebno za održavanje i funkcioniranje obitelji, te vrlo često neke teškoće prođu neprimijećene – i od susjeda i od rodbine i od prijatelja, ali i države“.
„U takvim situacijama djeca počinju preuzimati jednu po jednu aktivnost u obitelji koja je inače rezervirana za odrasle te obitelj dobro funkcionira zato što je dijete 'podmetnulo leđa'. U strahu od raspada obitelji dijete preuzima odgovornost odraslih i preuzima brigu za cijelu obitelj jer je alternativa strašnija – smještaj roditelja u neku ustanovu“, kaže profesorica psihologije Sandra Matošina Borbaš, upraviteljica Područne službe Virovitičko-podravske.
Slično govori i psihologinja Gordana Buljan Flander ukazujući kako se prema djeci njegovateljima postavljamo kao da su odrasli, da moraju biti spremna na sve i jednako odgovorni što, tvrdi, nije ni logično ni normalno. Njena iskustva također upućuju na problem njihove 'nevidljivosti' u sustavu.
Ono što nije evidentirano teško je planirati, pratiti i sustavno rješavati. Ako ne znamo koliko djece svakodnevno skrbi o roditelju, bratu, sestri ili drugom članu obitelji, ne možemo znati ni koliko ih je zbog toga izloženo emocionalnom opterećenju, izostancima iz škole, socijalnoj izolaciji ili odrastanju u okolnostima koje nisu primjerene njihovoj dobi.
„Nažalost, često je riječ o nevidljivoj djeci koja niti su sama svjesna svojeg položaja, niti ih okolina prepoznaje kao one kojima je potrebna podrška ili zaštita“, poručuju iz Ureda pravobraniteljice za djecu. Ako, osim sustava, ni sama djeca „nisu svjesna svojega položaja“ – kako će im sustav, ili bilo tko drugi pružiti odgovarajuću pomoć?
Mora li, primjerice, osmogodišnje dijete obijati od šaltera do šaltera, čekati u redovima Centra za socijalnu skrb, HZJZ-a i svih ostalih ustanova da bi ga netko zamijetio i potom mu pomogao? A ako mu nitko od odraslih ne pristupa, ako ga nitko ništa ne pita, ako je 'nevidljiv' sustavu i odraslima – kako onda očekivati da će se išta promijeniti? Naravno, ovdje ne govorimo o tome da je sustav nedjelotvoran na svim područjima. Tvrditi tako nešto bilo bi nepošteno. Ali, trenutno je situacija takva da školstvo prepoznaje probleme iz svoje domene, zdravstvo iz svoje, socijalna skrb iz svoje, ali sustav ga ne vidi kao dijete koje izvršava ulogu najodgovornijeg člana obitelji. Ne vidi ga u ulozi zbog koje pati i zato mu ne nudi pomoć.
NEPOVEZAN SUSTAV I STRUKA BEZ VREMENA
Upravo o tome govori Buljan Flander kad kaže da je 'sustav nepovezan i treba ga povezati'. No psihologinja u opisu problema sustava ide i korak dalje. Drži da problem predstavlja i - današnja struka.
„Ovim se poslom bavim 45 godina i mislim da djeca nikad nisu bila manje zaštićena nego danas. A svima su nam puna usta dječjih prava i toga da su djeca naša budućnost. Struka se nikad nije manje angažirala. Svi se boje prozivanja na društvenim mrežama, u medijima, ne bi se htjeli nigdje izlagati, ne žele se nigdje isticati i zato nam djeca ostaju nezaštićena. Znaju me citirati i moji kolege, a ja im tada kažem: 'ako ne možeš to raditi, ako se s time ne možeš nositi – idi, onda, prodavati parfeme, cipele ili cvijeće. Nemoj iskorištavati djetetovo povjerenje“.
Prof. dr. sc. Kristina Urbanc koja je u Hrvatskoj među prvima ukazala na problem maloljetnih njegovatelja već je nekoliko godina posvećena drugim temama svog socijalnog djelovanja. Međutim u odgovoru za Virovitica.net odgovorila je na pitanje što smatra najvećom preprekom da djeca njegovatelji postanu vidljivi sustavu.
„Iz posrednih iskustava iz prakse mogu reći da stručnjaci u sustavu socijalne skrbi imaju sve manje vremena za neposredan rad na slučaju, jer veliki dio njihovih radnih kapaciteta odlazi na administriranje i poslove koji nisu u domeni socijalnog rada. Izostaje timski rad, koji je u ovom području ključan jer je u pitanju više sustava - obrazovni, sustav socijalne skrbi, katkada i sustav zdravstva. Dakle, timski rad gotovo da više i ne postoji. I dalje je prevelika odgovornost na djetetu, naročito kada je riječ o obiteljima s jednim roditeljem, koji nemaju podršku šire obitelji te bi zapravo dijete trebalo biti svojevrsni koordinator prava, usluga, pomoći i podrške između sustava, što je suludo očekivanje“.
Osim tih, takozvanih institucionalnih prepreka, jedan od većih problema je – stigmatizacija, odnosno nespremnost prihvaćanja različitih struktura današnjih obitelji.
PRVI KORAK JE UČINITI IH VIDLJIVIMA
Prepoznavanje problema, što smo ovdje sada i učinili, samo je jedan od koraka do njegovog rješenja i na njemu društvo ne smije stati. Jer, dijete stvarno ne bi smjelo biti ono koje će spašavati obitelj od njezina raspada.
Ne bi smjelo odrastati prije vremena samo zato što odrasli i sustavi oko njega nisu uspjeli pronaći drugo rješenje. Ne bi smjelo biti nevidljivo samo zato što je naučilo šutjeti, trpjeti i „podmetnuti leđa“. A ponajmanje bi njegova dobrota, odanost i ljubav prema roditelju smjele postati razlog zbog kojega ćemo previdjeti da i ono samo treba zaštitu.
Dvadeset i tri godine nakon prvog upozorenja još uvijek ne znamo koliko takve djece u Hrvatskoj živi. Ne znamo koliko ih svakoga jutra ustaje s obvezama koje nisu primjerene njihovim godinama, koliko ih zbog brige za obitelj zaostaje u školi, koliko ih šuti o vlastitom strahu i koliko ih pomoć nikada nije pronašla.
Možda je zato prvi korak prema njihovoj zaštiti upravo najjednostavniji – moramo ih učiniti vidljivima. A potom i sve ostalo.
