Duhovna invazija vojske povjesničara koji su zaposjeli prirodu i društvo hrvatske domovine početkom devedesetih polako, ali sigurno slabi. „Ostavimo se prošlosti, gledajmo u budućnost; radimo i stvarajmo za buduće generacije; dajmo priliku mladima, oni su naša budućnost“ – nove su vjerske mantre kojima se diže moral radničke klase. Zvuči pozitivno, ali je u biti isto negativno, jer takva vrsta pozitive gura zemlju u drugu vremensku krajnost, zanemarujući da se ono što je realno i stvarno nalazi između. TU I SADA.
Za potrebe ove kolumne postavljamo radikalni pristup kritici stanja: Zašto bi neke "sadašnje generacije" stvarale za neke buduće, žrtvujući vlastito pravo na puni užitak svih zemaljskih blagodati? Sve su generacije jednako vrijedne i dužnost je svake da stvara za sebe, a jedina radna obaveza koja se nasljeđuje je ostaviti iza sebe čisti zrak, vodu i prirodu. Sve ostalo je briga onih koji dolaze.
To je načelni politički stav glede pitanja žrtava generacijske solidarnosti, u suprotnom ono postaje sredstvo političke manipulacije, gdje se u ime nečije „bolje budućnosti“ mogu mirne savjesti praviti svinjarije u sadašnjosti – pojedinačno i grupno, izvanstranački i stranački.
No stvari nisu tako jednostavne. Zbrka triju glagolskih oblika u prirodi ljudskog društva daleko je složeniji problem i zato nije dobro da ga razmatramo samo politološki, nego više komparativno, znanstveno, religijski i filozofski. Pa krenimo redom:
“Pogledajte ptice nebeske, jer one ne siju niti žanju niti skupljaju u žitnice, a ipak ih vaš Otac nebeski hrani. Niste li vi vredniji od njih? Tko od vas može zabrinutošću svojom imalo produžiti svoj životni vijek? I za odjeću, zašto ste zabrinuti? Promotrite ljiljane u polju, kako rastu! Ne muče se niti predu, ali kažem vam da ni Salamun u svoj slavi svojoj nije bio odjeven kao jedan od njih. A ako Bog tako oblači bilje poljsko, koje danas jest, a sutra se baca u peć, neće li još prije vas, malovjerni? Zato nemojte biti zabrinuti i govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo piti?’ ili ‘Što ćemo obući?’ Jer svim tim zaokupljeni su neznabošci. A Otac vaš nebeski zna da vam je sve to potrebno.” Matej 6:23-32
Što je Isus time želio reći?
Ne ulazeći sad u transcendentalnu dubinu ove poruke zahvaćamo samo ono što je golim okom vidljivo na površini: Briga o budućnosti (pa time i prošlosti) je nepotrebna.
Da bismo to lakše prihvatili kao svjetonazorsku i psihološku činjenicu treba proširiti viziju i postaviti problem filozofski: Prošlost je prošla, budućnost je misao, sadašnjost je stvarnost.
Kada bi nam pošlo za mozgom suziti svjesnost vlastitog postojanja samo na bljesak sadašnjeg trenutka, spoznali bismo da u njemu ne postoji vrijeme, misao i želje. Samo neopisivi osjećaj blaženstva u stanju duhovne ekstaze, čiju spoznaju Gautama Buda navodi kao najviši cilj života. U njemu nema rođenja ni smrti, jer nema se vremena ni roditi, ni umrijeti. Nema dharme i nema karme, pa nema dužnosti ni obaveza. Ostaje samo pomiriti se sa životom u trajnoj nirvani koji postoji od uvijek i zauvijek.
To je mistična istina na rubu znanosti, u koju se može posumnjati, ali ju se ne može oboriti, što je dovoljan razlog da se Hrvatski sabor makne iz prošlosti i osnuje posebno vijeće za suočavanje sa sadašnjošću? Ne treba očekivati da će nas prosvijetliti, ali možda će nam svanuti.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
