Ispočetka je ličilo na pat poziciju. Onda se počelo, poput u savršenom predlošku Samuela Barclay Becketta, proučavati završetak igre koja bi jamčila pobjedu potezom koji će dovesti protivnika u bezizlazan položaj. (Za Becketta je šahovska završnica poput konačne životne scene.)
”Smrt” je ta koja se ne može izbjeći. Poput kiše.
Tako izgleda i ova priprema za završnu scenu tragikomične predstave ”holivudskih” i kremaljskih kaosmakera. Scenografija je pala, šaptači se uvukli u svoje rupe, čaroliju obasjalo danje svjetlo.
Publika, koju do zadnjeg pokušavaju uvjeriti da je predstava dobra, izlazi, zviždi, traži pare nazad.
U mizanscenu par tehničara, po nalogu asistenta režije, sapunaju dasku koja im je značila život.
Niz lica im se cijedi kreon, maske padaju same. I statisti okreću leđa.
Dežurni "analitičari" i "kritičari" se laćaju pera i orkestrirano otkrivaju finale. I oni, do jučer, puhači u istu tikvu, okreću ćurak, prestrojavaju se.
Upravo će takvi, onima "drugima", sutra tumačiti kako se i nije moglo drugačije okončati i kako su oni, u stvari, predviđali takav kraj.
Brisat će se fasade i umivati lica - dva lica, a bez i jednog obraza.
Ta slabost je valjda naša sudbina.
Laž, bijeda i kukavičluk.
I Beckett kao metafora.
Jer, bez obzira na to kako Hamm i Clov, gospodar i sluga, Kralj i Klaun, Vladar i Dvorska luda, Otac i Sin, Kralj i Pješak, Otac i Majka, Kralj i Kraljica, odigraju, neće uspjeti preživjeti.
