Naše šume, imali ih gdje (?), nisu naše, imaju vrijednost u novcu pa su nečije, za nas ih nema, niti ih smije biti, jer nisu naše, ne.
Kad ih više nema, sigurno bile su nekad naše, jer nam fale, bile su lijepe, a nama ništa lijepo ne smije biti, jer nije naše.
Naša je samo tuga za šumama koje su bile naše, naš lijepi kraj, naš ponos. Ali ne smijemo imati ponos, jer nije naše, ništa ne smijemo imati, biti ponosni, biti nam lijepo, jer nije naše, ne.
Ove jeseni, još prije neki dan ove fotografije i šuma još uvijek stoje i naši su...i ne pitajte me ništa više.
