Banner
Ženska mreža: Vlada još uvijek nema sustavnu politiku ravnopravnosti spolova
Povlačenje proizvoda: Pesticidi u sjemenkama sezama VEDRINI 200g
UNICEF donirao tri respiratora i testove na koronavirus
Zbog pesticida opozvan prah zlatno mlijeko iz Müller trgovina
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Komentar

Fric protiv Spasoja

  Damir Horvat Zackai           30.01.2012.         2560 pogleda
Fric protiv Spasoja

Tko gleda kud ide i samo preda se, taj ovih dana nije ništa kod nas vidio. Ali se zato svima koji žive u oblacima otkrio prekrasan pogled na veliki aeromiting. Nema baš zrakoplova, ali se pušta mnogo probnih šarolikih balona koji vedrim bojama nukaju gledateljstvo na užitak: ali nema općenarodnog veselja. A nema ga zato što su nam rekli da će jedan avion ipak sletjeti, a kad sleti, morat ćemo svatko od nas popiti piće na svoj račun. Pa nam je to mam prisjelo.

Zasad su političari, koji su dobili naše povjerenje, toga sve svjesniji, i vjerujući da u njih imamo povjerenja, oni su prepuni vjere u povjerenje kako vjeruju da čine dobro. Dakako, prije svega sebi da bi bili u stanju davati sve od sebe da nama bude bolje. Ekonomski analitičari, tj. gospodarstveni razudbenici ne misle da će nam to biti tako. Oni misle da će to opet prdnuti u rosu.I tako se mi kao prava razigrana djeca klackamo i vičemo: 'Bit će bolje!' Pa: 'Neće!' I opet tuftup: svako drmne, kad previše uzleti, na svoju guzicu.

Neki su se od nas zabavljali kampiranjem u urbanim sredinama, kao što se to vidjelo u Slatini, što ne traje duže od tri mjeseca. Ali grad plaća najamninu i sve što nam treba je da s vremena na vrijeme zagrizemo malo žlundre, zalijemo je čašom gorkih suza i bacimo poneki furak u sklepanu pećicu. Da bi primjereno i pristojno davali znakove života: ne bi li, možda, oni urbano razvijeniji iz svojih fotelja na dobroklimatiziranim mjestima (a navodno su i gableci kak se šika) primijetili da se nešto po gradovima dimi i posumnjali da tu ima vatre. I odmah se preplašili: ta kako će to ubuduće utjecati na kontinentalni turizam?!? Vrag bi ga znao. Ali zna on dobro: i zato se tome raduje.

Imamo mi još klackalica: 'Oni koji navješćuju novi dan' prvo su tvrdili da neće stručnjake neovisne na čelima ministarstava i na jačim državnim pozicijama, ali da će to biti stručni ljudi, znači prikladni, no podobni i spodobni. Onda im se omaklo da se zalete i postave jednoga malo sa strane koji je odmah počeo grintati. Tako da nije bio odan. Nije odan, ali je nezgodan. I čas posla ga je bilo dosta. U nevjerici smo se morali zapitati: moramo li mi hrvatski građani plaćati 6 mjeseci njegove otpremnine zato da podržimo njegovu hrabrost i zamisli za koje ne znamo što bi nam uopće donijele, ili moramo plaćati premijersku premiju zato što smo odani porezni obveznici. I eto novih dvojaba u Hrvata! Ali se dotični gospodin ipak takovih primanja odrekao, a nije se još ni mirovine dofatio. Eto ti ga na sad: a mi smo uživali u klackalici dva egotripa.

I naše se misli već u našim glavama klackaju: je li bolje skakati u more ili čitati Krležu? Da se spasi što se spasit da.

Gospodična Žena Katarina Spasoje je skočila. Nije lobirala. Nije se konzultirala. Skočila u ladno suro more. Sama! Istog trena! I razveselila nas pokazavši što i kako treba. Treba djelovati odmah. I treba djelovati učinkovito. Iz petnih žila. Iz sve snage i od srca. I onda to mora uspjeti.

Diveći se takvom krasnom Spasoju, ovo bi možda moglo neke naše zbrojene a neoduzete sabornike nagnati k opredijeljenju prema djelatnoj činidbi! Ako već u Hrvatskoj nema radnih akcija, mogao bi se otvoriti tečaj za brzo priskakanje u pomoć i poučiti polaznike da smjesta skaču na noge kad netko od vlastoslastaca napravi krivi potez, skrene u zabran i nježno snatreći o starinskim kosturima u ormaru čini svinjarije. Tako bi pomogli onim siromasima među nama koji se sad sami moraju naokolo vozikati a parkirnog mjesta niotkuda. Ko da smo u Beogradu.

No moramo se mi i priupitati i što je uopće izvjesno u Hrvatskoj pa čak i izvan nje. Kod nas se već ne može ni polako kava ispijati i rješavati križaljka, ili uživati blagodati svoga doma tek tako. Sjediš, recimo, i razmišljaš kako ćeš ugasiti dva kredita ako podigneš treći,  za to vrijeme variš varivo od poriluka, malo škiljiš kroz prozor u probne balone, a pred teba padne stijena od tone! Probije i krov i strop, i ono, ne buć nego tres i drm. Uh! Izgleda da je sve opasnije biti Hrvat. I doma i u gostima.

Svakodnevica nam sve neizvjesnija. Ako kreneš navijati za hrvatsku rukometnu repku, na čeki naletiš na sačekušu: umjesto kruha i soli eto ti noževa, pajsera i sjekira. Hvala lijepa: tog smo se nadoživljavali. No gle čuda: ovi 'momci s koca i konopca', nereprezentativni uzorak gostoljubivog domaćina, bivaju opomenuti naravoučenijem: 'Nemojte biti taki da budete ko oni kad mi tamo dođemo.' Bome je tako puno veća utjeha 'karavani prijateljstva' bila što su, Bogu hvala, živi ostali.
Jer zasad nije ni jasno ni razvidno ni to što i kako Hrvati trebaju činiti, a bogme i Srbi, da se izbjegnu takve stvari kao što je ogromno nezadovoljstvo srpskog auditorija na rukometnom polufinalu u Beogradu. Zašto su ti ljudi toliko urlikali? Vrijeme je da riješimo i ovu zagonetku: ti su siromasi bili izbezumljeni i rastuženi, grubo povrijeđeni; nakon srpske himne i riječi koje su se dobro čule, oni nisu uopće mogli dobro čuti onaj divni hrvatski tekst! Zato su vikali: 'Ne čujem dobro!' Tko se jadan od toga ne bi raspametio?!

Ali su se zato neki sjetili da i tome ima lijeka, poput gospodina Ljuštine, koji je strasno i plemenito preporučio: 'Treba čitati Krležu!' Te odgovorno tvrdi 'da su ti koji stvaraju nerede čitali pokojnog Frica, naime, 'barem 10%', ne bi im to bilo ni na kraj pameti'! Nije tu u pitanju činjenica da danas mladež i dječeščad ne voli ni stripove niti lektiru čitati, i to u skraćenim inačicama, a kamo li one divne rečenice da nekak bu jednom kad bu onak kak nekak bu. Jer nigda ni bilo ... Zaboravivši da je Miroslav, kako vele, jednom zgodom kazao i ono: 'Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture!' Pa kako da se to danas čita, a napose primijeni u ovakvim neugodnim okolnostima?! Tako da nam je bolje da kličemo Spasoju i da što čovječnije ljudujemo: no nije se loše ni Fricovih riječi spomenuti. Jer je poodavno upozoravao svojom ironijom da 'podanike treba dresirati kao pse, da bi se kao autentični četveronošci razvili do političkih subjekata po takozvanoj demokratskoj mjeri'. Svima se nama radi o nama.

Kakogod, naš je poslovođa priznao da je dobio i da troši građanski kredit. I točno je da se kredit treba prvo potrošiti da bi se u nešto uložio, kako bi se nešto pametno napravilo, pa ga onda vratiti. Nama, istim građanima, i to s kamatama i bistrom perspektivom. Pa: živi bili pa vidjeli. Barem što više Spasoja.

Jer nam je Krleža kazao i ovo: 'Čovjek luta mrakom i ne bude li govorio ono što vidi, obmanjujući se trajno da ništa ne zna i da ništa ne vidi, neće se snaći u ovoj gadnoj noći, a ne bude li povjerovao da se može otkriti pravi smjer, čovjek će zalutati konačno'.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Komentar



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.