Kipar i grafičar Josip Diminić (1937.-2019.) bio je žustar i radišan umjetnik pa ne iznenađuje da je baš on došao na zamisao (1969.) da pokrene „Mediteranski kiparski simpozij“ čiji će radni dio biti u parku Stancije Dubrova (oko barokne palače Franković-Vlačić) nadomak Labina. Valja se prisjetiti da su njegovu zamisao podržali kolege, kiparica Milena Lah i slikar Quntino Bassani, te mudar i presudan Josip Faraguna: prve tri skulpture nastale su 1970. ali su one autora Milene Lah i Ivana Kožarića postavljene u okolici Labina, dok je „Zrno žita“ Antonija Paradisa najstarija skulptura u Parku skulptura Dubrova. Danas je u toj galeriji na otvorenom, uz Amfiteatar Dolac i šesnaest dionica Bijele ceste, moguće vidjeti više od sedamdeset skulptura jer su im se nakon 45. Mediteranskog kiparskog simpozija (24.5.-15.6.2024.) pridružila tri nova rada (autori su Kuzma Kovačić, Jure Markota, Nenad Šoškić).
Kuzma Kovačić, Jure Markota, Nenad Šoškić/Snimila Marina Rajšić
Prostrani park traži upornog šetača što nije uvijek lako jer su skulpture „rahlo“ raspoređene pa zato za ljubav umjetnosti valja gaziti travu do onih najudaljenijih (sve ih rese pločice s imenom autora i rada) tim više što su neki radovi doista maštoviti i vrijedni gledanja iz blizine. Ideja da se makadamski put koji je spajao stanciju s obiteljskim vinogradom prepusti autorskim nadahnućima (uz tehničku podršku majstora kame-noklesara) dovela je do nastanka Bijele ceste (1997.-2011.) na kojoj je prvu dionicu nazvanu „Put“ izvela Dora Kovačević a zadnju naslovljenu „Oranica“ Josip Diminć. Svaki segment je dugačak 25 i širok 4 metra i opremljen imenom autora i djela no ono što je zanimljivo je koliko pojedine dionice vjerno predočuju likovni rukopis autora (uz kipare bilo je tu i slikara).
Bijela cesta/Snimio Goran Gazdek
Obilazak Parka skulptura Dubrova nije samo ugodna nego i poučna šetnja jer se radi o pravoj enciklopediji suvremenog (uglavnom europskog) kiparstva a za samostalni obilazak, koji je besplatan, dostupna je informativna mapa. Više puta sam posjetila ovu „gliptoteku“ (posljednji put početkom lipnja kao dio Zbora turističkih novinara na poziv Turističke zajednice grada Labina) ali bih uvijek iznova mogla gledati i doticati sve ove skulpture te pažljivo koračati Bijelom cestom, prateći promjene koje je vrijeme ostavilo na njima (posebno sam to uočila na radu Nikole Džaje „Tragovi- u potrazi za izgubljenim vremenom, Bijele cesta, 1998. ).
