Predsjednica Republike izvela je u utorak anarhistički performans pred Ministarstvom poljoprivrede nakon kojeg bismo mogli pomisliti da se nepravdi kani suprotstaviti građanskim neposluhom i mirnim prosvjedima. Plemenito je biti osjetljiv na nepravdu, i s toliko je žara nastojati ispraviti, samo, ne možemo se suzdržati a da ne priupitamo: a gdje ste, predsjednice, bili od 1992., otkad napredujete u sustavu koji je stvarala vaša stranka? I kako su to kamere sada tako dobrodošle, a Pantovčak novinarima zatvarate kao kulu bjelokosnu?
Predsjednica Republike obišla je Sašu i Zorana Markića, braću iz okolice Đakova, koji su pred Ministarstvom poljoprivrede štrajkali glađu, prosvjedujući zbog toga što im je oduzeta državna zemlja koju su godinama obrađivali.
Prema objašnjenju Večernjeg lista, »predsjednica se odlučila na nenajavljen posjet nakon što su joj poljoprivrednici iz Slavonije koje je danas posjetila govorili o Markićima«.
Otišla je pred ministarstvo, nagovorila prosvjednike da odustanu od prosvjeda koji im može ugroziti zdravlje, potom nenajavljeno upala zbunjenome ministru Jakovini, a kada je ovaj nezgrapno »zbrisao«, preko tajnice mu poručila neka »izvoli doći k njoj pa da razgovaraju kao ljudi«.
Cijelu su predstavu pomno pratili novinari, svjedočeći nečem što je trebalo izgledati kao odvažna i nekonvencionalna gesta narodne predsjednice koja, kako reče, »ne može shvatiti bešćutnost ljudi u državnoj administraciji koji to tako mogu promatrati, gledati i ne činiti ništa«.
Pretpostavljamo da su braća Markić u pravu: da su im državnu zemlju uistinu oduzeli jer je netko krivotvorio dokumente, i da administracija bahato ignorira njihov životni problem.
Pitamo međutim: gdje je novoprobuđena pravednica bila svih ovih godina? Je li posao predsjednice da javnom predstavom kompromitira institucije zato što su joj »poljoprivrednici iz Slavonije govorili o Markićima«? Nije li to posao nevladinih aktivista? I hoće li predsjednica sličnim performansima osuditi očite nepravde o kojima postoje uvjerljiviji dokazi od uličnih optužbi?
Evo skromnog prijedloga: Julijana Rosandić predsjednica je Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata. U svibnju 1992., jedna granata učinila je teškim doživotnim invalidima cijelu njenu četveročlanu obitelj.
Gospođa Rosandić već dva i pol desetljeća uzaludno nastoji ostvariti podjednaka prava za svoju obitelj i tisuće civilnih ratnih žrtava. O tim ljudima Grabar-Kitarović nikad nije rekla niti riječ. Štoviše, zdušno podržava prosvjednike u Savskoj 66, koji su šator i podigli da onemoguće obeštećenje tih nevino stradalih.
Predsjednica je, dakle, očito nedosljedna, ali u toj nedosljednosti nazire se sistem. Neće biti da nema vremena obići sve zakinute. Prije će biti da naša glasnica izvanrednog stanja pomno bira razloge za svoje anarhoidne predstave kompromitiranja institucija, što mora biti dopušteno građanima, ali je za predsjednicu riskantno i nedopustivo. A zašto sve to radi? Da u predizbornom pokeru Karamarku zamiješa koji as više.
