Na visoravni Kruzi, sjeverno od Livna i Livanjskog polja, landroverovim Defender TD5 iz voznog parka agencije Eyes of Sturba tražimo divlje konje. Kotači moćnog džipa gaze razlokani planinski put. Kilometri se nižu, vozimo već više od pola sata, ali nema ih na vidiku. Nismo nestrpljivi, uživamo u brežuljkastom krajoliku i ljetnim bojama livada. Smjenjuju se proplanci, tratine, uzvisine, pustopoljine, nisko šiblje, udoline, šumarci vrbe i johe. Vrhovi planine u daljini nadvijeni fascinantnim kumulusima. Nismo ni razočarani, čuli smo da potraga zna potrajati jer konji obitavaju na površini od 150 četvornih kilometara, a teoretski može se dogoditi da ih uopće ne vidimo. Izazov safarija svugdje u svijetu! I baš to, ta neizvjesnost ovakve avanture čini još uzbudljivijim. Na kraju, konji ne dolaze na poziv. Divlji su. Slobodni. I baš zato vrijedni svakog kilometra traženja. Ipak, uvjereni smo da naši vodiči dobro znaju mjesta gdje se i kada krda zaustavljaju i da za pustolovinu nećemo biti uskraćeni. Uostalom, nikada se još nije dogodilo da se gosti vrate praznih galerija svojih fotoaparata i mobitela.
Visoravan se nalazi se na južnim dijelovi planine Cincar. Nazivaju je još Krug ili Krug-planina. Prostire se na 1150 do 1350 metara nadmorske visine, a najdominantniji vrh je na 1562. Prekrivena je brojnim vrtačama, ponorima, špiljama, oštrim grebenima, dubokim dolinama i drugim krškim fenomenima.
Na proplanku, dokle u perspektivi seže pogled meškolje se životinje. Evo ih! Ali ushićenje nije dugo trajalo. Tek stado goveda. Ne frustrira nas ni to. Neka ih. I ona su dio ove priče. Neka daju mlijeko za nadaleko poznati livanjski sir, prvi proizvod iz Bosne i Hercegovine upisan u Registar oznaka zemljopisnog podrijetla Europske unije. Dobro, i zbog teletine ispod saća za jelovnike okolnih restorana zbog koje se dolazi ovdje čak i ako konje ne sretneš.
Sir su počeli proizvoditi u 19. stoljeću po uzoru na tehnologiju proizvodnje francuskog sira gruyèra. Prvotno se radio isključivo iz ovčjeg mlijeka, a danas uglavnom od mješavine s kravljim (30 do 40 posto) ili samo do kravljeg mlijeka. Zrije prosječno 60 do 66 dana u kontroliranim uvjetima. Rade ga u nizu malih poljoprivredih gospodarstava, a najveći proizvođač je Livanjska mljekara. Pripada skupini tvrdih sireva koji se može konzumirati u narezanom i naribanom stanju. Miris je izrazit, okus pun i ugodan, a kod starijih sireva i pikantan.
Konji će se pojaviti kad oni odluče. Njištanje, rzanje, topot, galop – ne možeš ih naručiti. Možeš ih samo čekati. A dok ih čekamo, malo zemljopisa s interneta. Planina Cincar se nalazi u jugozapadnoj BiH. Leži na prostranoj visoravni između četiri krška polja: na jugozapadu Livanjsko, na istoku Šujičko na zapadu Glamočko, na sjeveroistoku Kupreško. Vrh Cincar (2006 m) na jugoistoku uz Glamočko polje najzapadniji je dinarski vrh viši od dvije tisuće metara i pola godine prekriven snijegom. Druge planine slične ili veće visine nalaze se u središnjem ili jugoistočnom dijelu Dinarskog gorja, a od tih najbliži su mu u BiH Čvrsnica (2228 m), Vranica (2112 m) i Vran-planina (2074 m). Vjetrovi na vrhovima mogu biti jaki čak i tokom ljeta, pa slojevita odjeća i jakna protiv vjetra neće biti naodmet.
Evo i njih napokon. Gledamo ih kroz okna vozila. Matej Bartulica, vodič Turističke zajednice Livna i vlasnik agencije Eyes of Sturba, s nama je na prednjem sjedalu. Zna teren bolje od karte, zna ponašanje krda kao da ih je odgajao. Objašnjava nam kako se konji kreću, gdje se najčešće zadržavaju, kako se ponašati u njihovoj blizini. “Ne hranite ih”, upozorava, “to im remeti prirodni ritam.” U njegovom tonu ima i nježnosti i strogosti – kao da ne vodi ljude na izlet, nego na susret s bićima koje treba poštovati.
Prilazimo im. Nema žurbe. Nema režije. Samo kontakt pogleda i vjetar u grivama. Neki zastaju, njuškaju zrak, jedan prilazi bliže. Matej daje znak rukom – mirno, bez naglih pokreta. Ne hranimo ih. Ne diramo ih. Samo bivamo s njima. U njima ima i neustrašivosti i plemenitosti, divlje elegancije i pitome radoznalosti. Prilagođeni su surovosti, ali nisu ogorčeni. A to je možda i najplemenitija osobina bilo kojeg bića.
Priča o livanjskim konjima počinje tamo gdje završava povijest korištenja zaprege. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su traktori i ostala mehanizacija zamijenili radne životinje, mještani Livna našli su se pred izborom: prodati konje, zaklati ih – ili im pokloniti slobodu. Većina je odabrala treće. I pustili ih da sami odluče kamo će.
Tako su nastali livanjski divlji konji – potomci domaćih, sada već prilično samostalni, iako sjećanje na čovjeka još uvijek čuvaju. Danas ih ima oko 900, možda i više. Toliko ih je još samo u Mongoliji i Islandu. Matej kaže da su neka krda nestabilna, stalno u pokretu, stalno se dijele i spajaju, kao da sami traže svoj broj. “Uglavnom se ljeti zadržavaju ovdje,” govori nam i pokazuje rukom prema udolini gdje planina baca sjenu i na proplanak s velikom lokvom vode. "Točno znaju gdje trebaju biti. Žive u krdima – društvenim, hijerarhijskim, s pastusima i kobilama koje vode. Kamenjar im prirodno održava kopita, pa im ne treba ljudska pomoć", dodaje.
A ni oni nama ne trebaju. Ali kad dođu – kad priđu, njišću, pogledaju – nešto se u čovjeku prešalta. Kao da ga opet podsjete tko je. Nema žurbe. Nema režije. Samo kontakt pogleda i vjetar u grivama. Neki zastaju, njuškaju zrak, jedan prilazi bliže. Matej daje znak rukom - mirno, bez naglih pokreta. U tim trenucima sve drugo nestaje – plan, ruta, broj snimljenih fotografija. Sve stane u jedan pogled i jedno pitanje: tko je tu koga zapravo došao vidjeti?
I onda – odjednom – kao da ih je planina odlučila pustiti iz sjene. Na horizontu, gdje se trava prelijeva u nebo, pomak u slici: jedno uho, dva, tri… pa siluete. U galopu. U prvom planu pastuh – masivan, svijetle grive, zaustavlja se, njišti, promatra nas. Iza njega ostali. Dolazi novo krdo. Dvadesetak, možda trideset. Miješaju se boje – smeđi, sivci, crni – a zvuk kopita udara o zemlju kao bubanj koji najavljuje staru, zaboravljenu himnu prirode. Topot je sve jači, prizor je fascinantan. Zašutjesmo. Samo vjetar remeti taj zvuk.
Krda prkose surovosti nepredvidive prirode. Zimi vjetrovi raznose snijeg pa ispašu imaju i u tom dijelu godine. Ako su zime oštriije spuštaju se do naseljenih mjesta pa često tumaraju cestama i ugrožavaju promet. Matej veli da zimi ližu sol kojom cestari posipaju puteve.
Ostavljamo krdo. Kao da su se samo ukazali da potvrde priču. Da pokažu kako sloboda još postoji – pod uvjetom da je znamo prepoznati. Kružna visoravan polako tone u popodnevno svjetlo, a Cincar, kao stražar sjećanja, čuva taj trenutak. Vraćamo se puni tišine. Ne one prazne – nego one koja ostaje kada vidiš nešto stvarno, kao poslije odgledanog filma koji nas ostavi bez daha. Na haubi džipa ostatak kiflice, mrvica sira i kap znoja. Nema boljeg ručka. Nema bolje škole života.
