Zorka se doselila u naše krajeve odnekud iz Bosne. Pričala nam je, da je poslije onog, tamo rata, pohađala kurs za opismenjavanje, al', čim je naučila napisati svoje ime i prezime, odustala je od daljnjeg školovanja. Definicija njezina dotadašnjeg znanja, svela se na čuveno Zorkino:
- Ima Zorka umni fakultet, al olovka nije ščela u ruku!
I, vođena logikom, ako treba nešto potpisati, to zna, a što točno piše na onom što potpisuje, pročitat će poštar, komšinica ili njezin tadašnji muž, dan-noć polupijani željezničar Joža.
Na frontalnom zidu njezine spavaće sobe bila je obješena retuširana fotografija s njihova vjenčanja, al' već s ulaza bilo je vidljivo koliko su bili nespretni majstori tadašnje fotografije, jer na istoj je Joža, u stvarnom životu stariji od Zorke, izgledao najmanje desetak godina mlađi.
Drugu fotografiju zasigurno nije ni imao, pa k'o veli, bolje i to, kao dokaz njihove ljubavi, nego ništa. Ljubav se svodila na njegovo opijanje, i usmjeravanje vlakova na slijepe kolosijeke, i Zorkinu čašicu previše, kao i u obilasku komšinica, kojima je, kako su tvrdile, bez greške gledala u talog od crne kave ili bačeni grah.
Dolazila je k nama gotovo svakodnevno. Nije ju previše brinulo ometa li nas u obavljanju nekih poslova. Dolazila je jutrom, u podne, ili, ono što joj je postala specijalnost, u večernjim satima, uglavnom tijekom zimskih mjeseci. Tada joj je mama dala da nešto opara, ako nekoj mušteriji nije bilo dobro skrojeno. Istina, to je rijetko događalo, al Zorka je postavljeni zadatak obavila bez greške. Ako je došla do 20 sati, još je dobila i večeru, onda se, onako puna trbuha nije micala sve dok nije pogledala seriju ili film, i pri tome uštedjela, jer doma je isključila grijanje na par sati.
Nije mojima toliko smetalo što ona sjedi, nego što sve komentira, polupismena, više toga nije stigla pročitati, pa stalno zapitkivala, što, gdje sad idu, ma neće valjda. Sve do jedne večeri.
Mama i Zorka pogledale su film Zameo ih vjetar. Film završava, mama plače, plače, ne može progovoriti, a Zorka, led-ledeni. Šuti. Ni da se pomakne, Nakon par minuta mama će:
- Zorka, tebi ništa nije tužno?
Kad, okrene se Zorka prema mami, i izgovori u jednom dahu, skoro povišenim glasom:
- Ma, poslušaj što ću ti reći! Ima nešto, to se zove Amerika. Tamo možeš i brodom, i avionom. E,da, kad tamo dođeš, i ako vide i čuju da ti znaš reći ono što ti kažu, a kažu ti ajd poljubi se, sad hodaj, plači, kuhaj, pravi se bolestan ili da si kao mrtav, još ti plate! Ti si luda! Oni dobiju novce, a ti samo plači!
Najkraća ikada izrečena definicija svjetski poznate ljubavno-povijesne drame.
