Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Zagrebancije s Mikešima

In memoriam Balaševiću: Kak' nas ni strme litice ne buju odvojile od voljene Virovitice

  Iva Anzulović           27.02.2021.         1370 pogleda
In memoriam Balaševiću: Kak' nas ni strme litice ne buju odvojile od voljene Virovitice

Bio je državni praznik tog ljetnog dana 2017.-te kada sam prvi put čula Đoletovu pjesmu Virovitica. Moj virovitički kompić, njegov buraz i ja bili smo kod Šerifa u Antunovcu na cijelodnevnoj šljaki. Dečki su postavljali ogradu za njegove Haskije a ja sam mela, pripremala meso za roštilj i zafrkavala se sa malcem iz susjednog dvorišta kaj je došel do nas. Svi smo se sjajno zabavljali i proveli baš lijepo taj dan. I baš tog dana frend mi je pustil na svom mobu Viroviticu.

Kao i puno toga o čemu pojma nisam imala prije nego sam došla u ovaj grad, pojma nisam imala ni da je Balašević nastupao ovdje a kamo li da je napisao pjesmu ovom mom voljenom gradu. I prvi put sam tog dana, u dvorištu u Antunovcu, na svoje uši čula da je netko prepoznao i zavolio ovaj grad koliko i ja. I to mi je bila umjetnička potvrda kako sam potpuno ispravno srcem vidjela Viroviticu onog rujna 2015.-te kad sam prvi put stupila nogom iz autobusa na parkiralište ispred kazališta; ovaj grad nije moguće ne voljeti, iz njega je teško odlaziti, tako se lijepo u njega vraćati i potpuno ga je prirodno braniti.

SAMO OBIČNI SMRTNI LJUDI

I dan danas, kad me pitaju da kaj me, Trešnjevčanku, odvuklo sim', ne znam objasniti. Za to postoje umjetnici koji imaju alate objasniti neizrecivo, ljudskom umu neobjašnjivo i nedokučivo. Ja samo volim, do ibera. Ili ne volim, isto tak' do ibera. Zato mi i je bilo oslobađajuće iskustvo čuti Đoleta kad pjeva kak' "U Virovitici ne postoje pritisci, i žive svi kao hipici, u Virovitici" a posebno me pogodio riječima "Ma da su strme litice svud oko Virovitice opet bih došao." Napokon me netko, kao ženu koja rodbinske veze nema s ovim gradom, skužio. Jer čak ni sami Virovitičani ne kuže kaj je to kaj je toliko neodoljivo u njima, čime smo mi "dotepenci" toliko jako privučeni da hoćemo furt biti s njima.

A kaj je najbolje, uopće nisam bila Đoletov fan. Nit' sam kupovala njegove albume, nit' sam ga ikad slušala doma a još manje čekala u redu za karte za njegove koncerte. Ironija je da je upravo Đoletov koncert bio moje prvo, teško iskustvo dosade u zagrebačkom Domu Sportova tamo sredinom '80-ih. Mama me, sjećam se, odvela na tribinu desno od bine sa svojom prijateljicom na moj prvi veliki dvoranski koncert, baš Balaševićev. Umirala sam od dosade. Dok su svi pjevali, vrištali i smijali se njegovim pričama, ja sam umirala od dosade i umora od dosade jer taj čovjek nije otpjevao dvije za redom a da nije nešto pričao između pjesama. Sjećam se kak' taj koncert nije imao kraja a ja sam mislila da tak' na svim koncertima pjevači nekaj pričaju i da sve to uvijek traje tri sata. Niš' ga nisam razumjela kaj je pričal, ni jedan vic nisam skužila i od cijelog mučenja sam zapamtila samo jedan svijetli trenutak - pjesmu o nekom njegovom pijetlu koji skače na guske i na patke, to mi je jedino bilo smiješno kao klinki od devet godina. I to je sve kaj sam zapamtila i prepričavala u školi - kak' sam bila na koncertu stričeka koji pjeva o kokoši.

POTPUNO OBIČAN STRIČEK I JEDNA OPJEVANA LJUBAV

Ali osim te kokoši, sjećam se koliko mi je jedna stvar bila neobična sa tim stričekom. Nije bio u šljokicama nego u trapericama i nekoj majici kakvu većina nas ima u ormaru. Nije skakao po bini kao oni drugi pjevači koje bi vidla na televiziji nego je šetao laganini i većinu vremena stajao uz mikrofon. Uopće nije bio zvijezda. Bez veze. Bio je najobičniji striček kojeg ste lako mogli sresti kasnije na ulici i s njim pričati o receptu za sarmu, takav je dojam ostavio na mene. I stalno se smijao. Kad se ne bi smijao, smijale bi se njegove oči. Godinama kasnije, baš tog ljeta 2017. u dvorištu u Antunovcu, ušao je u moje uši sa stihovima o ljubavi koju sam tek otkrila, sa stihovima o mom voljenom gradu u kojem su svi jednaki, u kojem su svi 'samo' ljudi.

I nevjerojatna mi je ta zaokruženost ljubavi prema Virovitici u kojoj smo se našli baš Đole i ja, jedan dobričina i njegov neobožavatelj. Kao što ja sa devet nisam kužila Balaševića, tak' Virovitičani danas ne kuže kaj je tak' posebno u njima i devastiranom, iseljenom gradu da bi jedna ženska iz svog doma u Zagrebu doselila sa dvoje klinaca sim' kad svi bježe van. Kao uspavano mače koje nije svjesno da je lav, gledam ovaj grad srcem koje je razumio i opjevao, shvaćam to danas, jedino Đole. Jer nije uopće bitno da se razumijemo, slažemo oko istih stvari i tema, nije uopće bitno da se i sviđamo jedni drugima a kamo li volimo - poštovanje i uvažavanje je ono što gradi mostove ovog grada a čime se cijeli opus Balaševića može zaokružiti. A upravo to Virovitica jest - grad tolikih različitosti koliko je i njegovih stanovnika a toliko istih duša, težnji, ciljeva i priča. I potpuno je prirodno da je upravo ovaj grad opjevan, da nas upravo od ovog grada nikakve litice ne mogu odvojiti jer nema nigdje na svijetu ljepote ljudi kakve je u naše Virovitice.

Voli vas neopjevano, još uvijek živa, vaša zagrebačka dotepenka Iva

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Zagrebancije s Mikešima



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.