Obišao sam mnogo vinarija, upoznao nekoliko stotina vinara, divio se i čudio njihovim navikama, ali odnos kakav Ivana Nemet, glavna enologinja Feravina, ima prema skoro dva milijuna litara vina koliko se nalazi u podrumima u Feričancima, naprosto je nezamisliv. Ta mlada žena, koja u Feravinu radi pet godina i meteorski se izborila za mjesto, praktički, glavne stručnjakinje vjerojatno najambicioznije velike hrvatske vinarije, jednostavno razgovara sa svojim vinima! Usudio bih se reći – Ivana Nemet je hrvatska šaptačica vinima - piše Željko Garmaz na svom blogu Vinske priče.
"Dogodilo mi se već nekoliko puta da sam na nekim prezentacijama, bez obzira što je pored mene sjedio vlasnik Feravina, gospodin Ivan Ergović, govorila o 'svojim vinima'. Jednom mi je sa smiješkom rekao da je on, ipak, vlasnik Feravina, ali da razumije moj odnos prema njegovim vinima kao svojim, jer sam tamo od jutra do mraka. I više mi nikada to nije zamjerio. Mislim da ga ta moja opsjednutost poslom i zabavlja", priča Ivana Nemet.
U pet godina, koliko je prošlo od Ivaninog dolaska u Feravino, nakon što je u Osijeku završila Prehrambeno-tehnološki fakultet, ovo Ergovićevo poslovno mezimče doživjelo je čudesnu preobrazbu. Feravino je jednostavno bilo egzemplar hrvatske vinske industrije – vinarija bezličnih vina, tvrtka bez ikakve želje da na tržište iziđe s nekim prepoznatljivim vinopisom.
"Kad sam došla prije pet godina, bacili su me u vatru. Direktor mi je samo rekao: 'Ti ćeš se baviti mirisima!' Vrag mi nije dao mira i stalno sam nešto htjela raditi i gledati što moji kolege rade. Bila sam opsjednuta higijenom, maltretirala sam radnike nametanjem obveza da vinarija izgleda kao ljekarna. Vrlo često sam ih čula da govore: 'I prije smo radili vina, ali nismo toliko prali! Mlada je, proći će to nju!' Međutim, ustrajala sam i uspjela u svojim namjerama. Vrlo brzo postavili su me na mjesto enologinje zadužene za bijela vina, a kad se razbolio kolega, koji je vodio crvena vina, preuzela sam i njegov posao. Sad ponosno mogu reći, kad ujutro polagano otvorim vrata vinarije i počnu me osvajati mirisi: 'To su sva moja vina!', priča Ivana.
Ona uistinu tako i misli, jer, uvjerava me – „svojatanjem vina pokazuje se odnos prema njima!“ Tako je nedavno jednog uglednog kolegu iz struke, vrlo poznatog hrvatskog vinara, grubo upozorila da u podrumu „s njezinim vinima“ prestane psovati ili ružno se izražavati, jer ne želi da se vina „školuju“ u okružju psovki! S druge strane, ulaskom u podrum počinje njezina gotovo ritualna komunikacija s vinima. Prilazi bačvama, miluje ih, osluškuje, šapuće im i, tvrdi, „tako daje do znanja da zajedno odrastaju“. Naravno, hoda se na prstima, razgovor povišenih tonova nezamisliv je u tom ambijentu.
"Znam priču svakog tanka, pamtim poljubac ispred neke bačve, svađu ispred cisterne i, vjerujte mi, svi se ti događaji kasnije odraze na vino. Zbog svega toga sam definitivno uvjerena da je vino živo biće. Kažu mi da sam zbog svog pristupa vinima pomaknuta, međutim možda sam baš zato – enologinja! A vina su slika i prilika svojih enologa", priča Ivana Nemet.
Uvjerena je da je Feravino na dobrom putu „napuštanja industrije“, „ kad su sva vina bila ista“ i prerastanja u respektabilnu vinariju koja proizvodi „vina s osobnošću“. Želja i cilj su joj da Feravino postane vinarija koja će proizvoditi samo butelje!
Feravino može biti presretno što gospodin Ergović za bilo koju dobru ideju, koju smo mu predlagali, nije rekao 'ne' i što je tako emotivno vezan za ovu tvrtku. Pazite, on je ovdje odrastao i školovao se na frankovki iz vinograda svojih roditelja. Sad kad je uspješan i bogat, odlučio se svom rodnom mjestu zahvaliti razvojem vinarije koja će svojim vinima Feričance definitivno postaviti na ključno mjesto hrvatske vinske scene, priča Ivana Nemet.
Uspon Feravina počeo je prije nekoliko godina u vinogradu. Jednostavno su smanjili prinose s deset na sedam tona po hektaru. Izgradio se podrum za kontroliranu fermentaciju crnih vina, uložilo se znatno sredstava u stari podrum s barrique bačvama, pomladio se stručni kadar, Feravino je postala vinarija s najviše žena na vodećim mjestima, što nije nebitno Potom je Dika Graševina 2009. osvojila šampionsku titulu u konkurenciji suhih vina na kutjevačkom Festivalu graševine…
"Natjecateljski uspjesi Dike povukli su prodaju svih naših vina, samo je prodaja butelja porasla sto posto! Zahvatima na lozi i radom u vinogradu dokazali smo da se butelje proizvode u vinogradu. Sve nakon toga u vinariji samo je završavanje posla. Za Diku, u čijem sam stvaranju vrlo aktivno sudjelovala, ne radimo zelenu berbu, za razliku od vina iz linije Miraz, priča Ivana Nemet.
Dok vina iz linije Dika odležavaju u hrastovim bačvama starim skoro pedeset godina, prestižna linija vina Miraz „školuje se“ u barriqueu, odnosno – kako to voli Ivana reći, „u podrum dođu rastrgana, a iziđu kao dečki nakon vojske!“ Miraz vina rezultat su upravo Ivanine želje da Feravino ima ozbiljnu i kompleksnu graševinu bez predikatnog štiha. Po njezinom ukusu, dakle, Dika se pije za ručak, a uz Miraz se gušta navečer!
S obzirom na ugled Feravina kao vinarije koja se prepoznaje prije svega po crvenim sortama, prije svega frankovki, koja čini dvadeset i pet posto od sto pedeset i pet hektara vinograda, Ivana se izborila da se u vinogradima nađe mjesta i za syrah, cabernet franc, a prošle godine prvi put je bila berba caberneta sauvignona. U podrumu to izgleda ovako…
Frankovku smo reducirali na samo šest grozdova, a syrah na četiri. Prinos caberneta sauvignona je ispod kilograma po trsu, a caberneta franca oko sedamsto grama. Ponosna sam i na moje pjenušce Virtuo, kojih smo napravili oko šest tisuća boca. Od evenutalnih novotarija maštam o roséu od frankovke, priča Ivana Nemet.
Sumirajući petogodišnje iskustvo u Feravinu, Ivana smatra da su bijela vina složenija, „ne dopuštaju ni najmanji propust“, a crvena vina kasnije traže veliku skrb. Omiljena sorta joj je rajnski rizling, a kad bi vinarija bila manja, uvjerena je da bi ju „pretvorila u zlato!“ Svojim najboljim bijelim vinom proglašava Graševinu Miraz 2009, pogotovo jer su od te bačve s pet tisuća litara, svi digli ruke i htjeli su to vino prodavati u litrenim bocama, a crvenim Frankovku Dika 2009.
P.S.
Nedugo nakon objavljivanja ove priče Ivana je prešla na novo radno mjesto – u PP Orahovicu.
(Priča je objavljena u knjizi "Vinske priče" koju možete naručiti na adresi: zeljko.garmaz@gmail.com)
