Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud
  Sunčana Janovich           18.04.2021.         567 pogleda
Jagode okusa

Danica je bila porijeklom iz malog mjesta na sjeverozapadu Hrvatske. Dolaskom u Slavoniju, silno se trudila govoriti kao što se govori u novom joj kraju, al' odjeća i specijaliteti što ih je doma spravljala, odavali su njezino porijeklo. Izrodila je petero djece, pa iako se vidjelo da, još kao sasvim mlada djevojka, naginje debljini, pet poroda i isto toliko dojenja, od skromno popunjene, dotjeralo ju je do neskromno popunjene.

Jedino što je mami donosila šivati, bile su suknje. I sve su bile iste, bez iznimke. Negdje je, već kupljeni materijal u metraži, odnijela na faldanje, a potom donosila mami. Uz suknju, koja je sezala preko polovice listova, kombinirala je nekada jako popularne setove, maja i preko maje vesta, u istoj boji. Nikako to njoj nije pristajalo, al doista nikako. Valjalo je višak kilograma prikriti, ili bar ublažiti, a ona ih je, modnom kombinacijom još više isticala.

U krugu od 30 kilometara, niti jedan frizer nije zaradio, ako je suditi po Danici, jer njezinu je glavu krasio par pletenica, toliko dugih da ih je dva puta omotala oko glave, i još učvrstila šnalama i rajfom.

Radila je kao blagajnica u samoposluzi, jednoj od prvih u Gradu, i mogla bih, mada nisam nikada vidjela, sa velikom sigurnošću kazati da se, što zbog viška kilograma, što zbog onih silnih faldi, jedva uvukla u nekada preuski prostor u kojem su sjedile blagajnice. Smireno je ukucavala cijene, vraćala kusur, smiješila se, pomagala, po potrebi, kolegi Milanu, zaduženom za voće i povrće. Samoposluga je tada bila pravo otkriće. Ideš, sam biraš, ne moraš nikome kazati što ti treba, a ako nešto ne možeš pronaći, pitaš trgovca da ti pomogne. I onda, dolazak do Danice, pružaš joj novce, što ti ih je mama dala, bez ikakvih mogućnosti da ti nešto preostane, jer, takva su bila vremena. Kupovalo se ono što se nije proizvodilo doma, a ponekad i neki bombon, možda žvaka, ili čokoladica.

Mojoj mlađoj sestri nekako je uvijek uspijevalo zadržati nešto od Daničinog kusura, a da mama to ne primijeti. Doduše, sestra i ja smo se razlikovale poput dana i noći. Dok sam ja bila plaha, tiha, ona je bila neustrašiva, odvažna, protivila se roditeljskim zabranama, na moje igre sa lutkama, samo je odmahnula rukom i pojurila za dečkima, igrajuć' i se kauboja i Indijanaca.

Al, i sestri i meni, nešto nije bilo jasno. Što se to nalazi na polici, tik do blagajnice Danice? Posloženo u nekoj kutiji, umotano u svjetlucavi papir, poput staniola, al jarko žuto - zlatne boje. Žvake nisu, njih smo pokupovale sve, i kad ne bismo kazali koju vrstu želimo, čokoladice nisu, a pa, možda su neki bomboni? Al, ako ne kupimo, nećemo saznati. Naravno, za sam čin kupovine bila je zadužena moja neustrašiva sestra. Nismo pravo došle doma, sestra samo što je izvadila iz džepa nepoznati predmet, pokazuje mi, gledamo omot, okrećemo, vrtimo, ulazi mama u sobu:

- Šta to imate, daj ovamo!? Pređeni put nekog tijela u jedinici vremena, poznat još i kao brzina, tada je dobio novu formulu. Kako je samo uspjela tako brzo zgrabiti nepoznati predmet nama iz ruku, i strpati u džep na kecelji, pozavidio bi joj svaki džeparoš, ili prevarant u kartama.

- Ajde, van, u igru! I ne govorite nikome šta ste kupile, jel' jasno?

Pa naravno da nećemo, kad ne znamo ni što smo kupile. Par dana, nakon kupovine nečega nepoznatog, tata dolazi s posla, vidno bijesan, kaže nije mu do ručka, a onda će mami:- Pa ja nisam znao da je Laci lud čovjek! Znaš šta mi je rekao jutros, dok smo čekali vlak?

- Misliš na Daničinog muža?
- Da! A, ti možda poznaš još nekog Lacija?
- Ma ne, samo tako pitam.
A, zašto je lud? - mama sve sa strahom pogledava prema sestri i meni.
- Jutros , dok smo čekali vlak, pričamo Laci i ja o tome kako ja svakim danom sve skuplje i skuplje, i još mu kažem, svaka čast tebi, Laci, petero djece, treba čovjek imati i snage i živaca, a bome i novaca.
- Pa, dobro si mu rekao. Zašto kažeš da je lud? - kao, nezainteresirana je mama.

- On će meni, pa da, ja ih imam pet, a ti dvije, jer ti - a onda mi se taj ludi Laci unio u lice - ti znaš planirati ! Ti si odredio dvoje, i imaš dvoje! Samo, kako možeš djecu slati da kupuju ono? Nisam ga ništa shvatio, šta to kupuju njih dvije - pogledao je sestru i mene - a da ja ne znam? Na čega rasipate novce? I miči taj ručak sa stola! idem na pecanje, razbistriti mozak! Kao da mi nije dosta Kombinata, sad će me još Laci zezat!

Mama je zašutjela, i na tome smo joj bile zahvalne. Možda je tati rekla poneku riječ o našoj kupovini tek godinama kasnije, kad smo i sestra i ja shvatile što smo, ustvari, kupile. Ponekad se nasmiješim, pomislim na Danicu, i kako je možda, prije umirovljenja, u nesnalaženju kupaca, morala pomoći, i pitati:.

- Možda trebate XXL? Okus jagode?

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priče iz šnajderaja



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.