Zeleno-lijeva koalicija: Izađite na izbore, sada napokon imate za koga glasati
Sud časti isključio Josipu Rimac iz HDZ-a
Cappelli: Nema razgovora s onima koji naštimavaju račune
Živi zid: Ministar Ćorić neprijatelj je svakog hrvatskog kućanstva
Demokrati: Ustaški poklič konačno treba trajno zabraniti
VLADA Na teret proračuna udžbenici za učenike slabijeg imovinskog statusa
Vlada: Iz proračunske zalihe 1,1 milijuna za udrugu Palčići

  Deset mojih najdražih knjiga

Je li sve to istina ili laž?

  Vlasta Golub           02.04.2020.         1536 pogleda
Je li sve to istina ili laž?

Jedno od najčešćih pitanja s kojim sam se susretala u glumačkoj karijeri ticalo se odabira najdraže uloge ili predstave. Svaki put bih se našla u nedoumici kako odgovoriti. Svaku od uloga oblikovala sam kako sam u tom trenutku najbolje mogla. U nekima sam se snalazila bolje, u nekima lošije. Neke su me namučile, s drugima je išlo lako… No, prava je istina kako su one jednako tako oblikovale i mene. S njima sam rasla. S njima sam padala. Iz njih sam učila. O ljudima. Svijetu. Životu. A ponajviše o sebi. Isto vrijedi i za knjige.

Prije nekoliko dana Goran Gazdek zamolio me da napravim odabir od deset knjiga uz popratni tekst o tome zbog čega su mi te knjige važne, kad sam ih i pod kojim okolnostima čitala, kakav su trag u meni ostavile, je li mi neke od njih netko poklonio uz posvetu… U doba korone taj bi odabir ujedno bio i moja preporuka za čitanje.

Pristala sam prilično olako zaboravivši pritom svoje nedoumice oko uloga, a i činjenicu kako zapravo ne spadam među one koji kao iz topa mogu odgovoriti na pitanje koji im je najdraži glumac ili glumica, pjevač ili pjevačica, koji im je najdraži bend ili film. I tako sam sad već nekoliko dana sama sebi nalik na Roba Fleminga, glavnog junaka romana Hi-Fi Nicka Hornbyja, opsesivnog ljubitelja glazbe i vlasnika male prodavaonice ploča koji neprestano sastavlja liste top albuma i izvođača.

No, kakvu god kompilaciju u svojoj glavi posložila, uvijek mi se čini nepotpunom, a sasvim je sigurno da u brojku od deset naslova nikako ne mogu ugurati sve one koje smatram značajnima. Jer nikako, ali baš nikako, ne bih željela ispustiti, primjerice, onu veliku plavu knjigu bajki Walta Disneya koju mi je majka kupila u ono davno doba kad su akviziteri dolazili u firme i prodavali ih najčešće u kompletima. Pomoću te knjige naučila sam čitati.

Ne bih željela ispustiti ni sve one slikovnice o Maji koje su bile tako lijepo oslikane i koje su djetinjstvo bojale živopisnim bojama. Zatim bi slijedio vrlo dugačak niz knjiga uz koje sam odrastala: Andersenove bajke, Heidi Johanne Spyri, trilogiju o Kekecu Josipa Vandota, čitav opus Ericha Kastnera, Mate Lovraka, Ivane Brlić Mažuranić, Felixa Saltena, Astrid Lindgren…i naposljetku, neizostavan roman Male žene Luise May Alcott, čija je topla obiteljska priča proglašena najvažnijim ženskim romanom svih vremena.

Tijekom kasnijeg odrastanja autore i naslove otkrivala sam kroz školsku lektiru, ali i usmenom preporukom ili slučajnim odabirom među policama gradske knjižnice. Dostojevski me rano obuzeo. Komplet uvezan u crvenu kožu također je mama kupila od trgovačkog putnika. Obožavala sam Idiota, a zatim su uslijedili Zločin i kazna i Braća Karamazovi.

Autori i naslovi izmjenjivali su se u dugom i neprekinutom lancu. Nasumično ću spomenuti samo neke: Poe, Dickens, Wilde, Čehov, Shakespeare, Goethe, Matoš, Krleža, Marinković, Šimić, Ujević, Šoljan, Majdak, Ugrešić, Vrkljan, Matanović, Tribuson, Pavličić, Mann, Salinger, Hesse, Miller, Kundera, Kureishi, Marquez, Llosa, Roth, Carver, O'Connor, Franzen…  Kako bih izbjegla nasumičnost i bar donekle sastavila nekakav potpuniji odabir, odlučila sam napisati varijaciju na zadanu temu. Stoga ću se fokusirati na autore koji su me u posljednjih nekoliko godina zaokupili i pokušat ću se ograničiti na njih deset

1. Karl Ove Knausgard, Moja borba. Svih šest knjiga. Neki ga osporavaju, neki obožavaju. Ja spadam među ove druge. I nije mi važno spadaju li ove knjige u romansiranu autobiografiju, memoaristiku, dokumentaristiku, hiperrealističnu fikciju, dokufikciju ili nešto stoto. Također mi nije važno je li se u njima baš sve tako dogodilo kako on to do u detalj opisuje, je li sve to istina ili laž. Jer književnost je uvijek i istina i laž. U svaku fikciju autor upisuje sebe, jednako kao što svaka autobiografija ima u sebi fikcije. Nemoguće je distancirati se. Jedina je istina da dobra književnost nikada ne laže. A Knausgard je na otvoren, okrutan i brutalan način izložio sebe, obitelj, ljude koji ga okružuju, emocije. Esejistički je to oblikovana naracija gdje je svijet ogoljen do kostiju i prikazan dubinski. Autor maestralno secira sve one sitne stvari koje čine svakodnevicu pa ne čudi što ga neki nazivaju Proustom 21. stoljeća. Za mene su njegove knjige ogledalo u kojem se lako mogu vidjeti.

2. Francuska spisateljica Delphine de Vigan o autobiografskom i fikcijskom u književnosti kaže sljedeće: „Pokušala sam objasniti ideju na koju sam se vječno vraćala da što god pišeš, nužno pišeš fikciju. Čak i ako se stvar dogodila, čak i ako se dogodilo nešto slično, čak i ako su činjenice potvrđene, uvijek si pripovijedamo priču. Pričamo si priče. (…) Po čemu je fikcija čista? Nije li u fikciji uvijek prisutan neki dio nas, našeg sjećanja, naše intime? Govorimo o čistoj fikciji, ali nikada ne spominjemo čistu autobiografiju.“ A njezin je roman Ništa se ne opire noći psihoterapijsko traganje za esencijalnim odgovorima. Kroz sjećanja, reminiscencije i oživjele slike iz prošlosti podarila nam je potresnu i snažnu autobiografsku priču o disfunkcionalnoj obitelji.

3. Lucia Berlin, američka spisateljica, u svojoj je zbirci kratkih priča Priručnik za spremačice sjajno opisala svoj buran život: ljubavi, zlostavljanja, bolesti, odnose u obitelji i zajednici, ovisnosti i odvikavanja. Tek posthumno, jedanaest godina nakon njezine smrti, te su priče doživjele priznanje književne javnosti. U kritikama sam pronašla zanimljivu rečenicu koja glasi: „Lucia Berlin mogla bi biti možda najbolja spisateljica za koju niste nikada čuli.“ I, zaista, moglo bi tako biti. Ona stoji uz bok omiljenog mi Čehova, Carvera i Munroove.

4. Alice Munro, kanadska je književnica, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2013. Zbirke kratkih priča Služba, družba, prošnja, ljubav, brak zatim Previše sreće i Dragi život oduševile su me jednako kao i njezin roman Životi djevojaka i žena. Fino izbrušenim rečenicama donosi nam naoko sitnice, male zgode, gotovo na bazi trača, ali iza njih je uvijek gola intima, sam život. Priče su to o onome što se događa ispod površine onog svakodnevnog, to su čitave male tajne povijesti muškaraca i žena kroz koje se zrcali i njezin život. Profinjena je to literatura koja se čita polako i složila bih se s ocjenom kritike o Munroovoj kao „briljantnoj kroničarki života“.

5. Rumena Bužarovska, makedonska je kratkopričašica. Njezine zbirke Osmica i Moj muž, na mene su djelovale poput pravog otkrića. Autorica koja se na crnohumoran način i s ironijskim odmakom bavi tabuima, ljudskim slabostima, raskrinkava disfunkcionalnosti naoko sređenih, dobrostojećih obitelji na vrlo precizan način. U tim malim intimističkim slikama vrlo često isplivava groteska, a ogleda se i šira društvena situacija: nacionalizam, patrijarhalni odnosi, balkanski primitivizam, posttranzicijski kriminal.

6. Elif Shafak nagrađivanaje britansko- turska spisateljica i najčitanija autorica u Turskoj. Za sebe kaže: „Cijeli svoj život branim prava žena, prava manjina, demokraciju i slobodu govora. U svojim knjigama nastojim dati glas onima koji glasa nemaju.“ Hanif Kureishi je smatra jednom od najboljih svjetskih autorica danas. Njezinom me romanu Crno mlijeko privukla tema kojom se u njemu bavi, a to je odnos majčinstva i pisanja i književnosti. To je ono vječno pitanje: može li uspješna spisateljica istovremeno biti i dobra majka i supruga? Na duhovit način o tome u knjizi polemizira prikazujući usput vlastite uspone i padove. Za roman 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu inspiraciju je dobila iz medicinskih studija koje pokazuju kako ljudski mozak radi još desetak minuta nakon prestanka rada srca. Mogući odgovor na to što se događa u tom periodu, dala je kroz lik brutalno ubijene Leile Tekile. Kroz suosjećanje istovremeno nam donosi i tužnu i napetu priču.

7. Još jednu nobelovku, i to vrlo svježu, (Nobelova nagrada za književnost 2018.) nikako ne bih željela zaobići. Olga Tokarczuk, poljska književnica, napisala je maestralno djelo Knjige Jakubove. Roman je to od gotovo tisuću stranica na kojima ispisuje sudbinu poljskih Židova koji su u periodu između 1759. i 1790. pod vodstvom Jakuba Franka odlučili prijeći na katoličku vjeru. Ovo je djelo koje čitamo i kao uzbudljiv povijesni roman, i kao obiteljsku sagu, ali i društvenu kroniku. Vješto je i precizno dočarana jedna davna epoha uz nepregledno mnoštvo likova i događaja i sa ciljem istraživanja pojave ksenofobije i antisemitizma u Istočnoj Europi.

8. Omiljena mi je i Margaret Atwood. S njezinim romanima Modrobrada, Alias Grace i Sluškinjina priča susrela sasvim slučajno prije petnaestak godina. Pronašla sam ih na polici knjižnice. O autorici prethodno nisam znala ništa. Bila je za mene veliko otkriće. Sjajna u svakom svom ostvarenju. U novije vrijeme čitala sam roman Slijepi ubojica i Godinu potopa, drugi dio trilogije o Ludom Adamu. Snažna je to literatura koja može zgromiti jer, kao što je netko točno rekao: „Godina potopa ne proriče budućnost, ali predstavlja jezivu mogućnost.“ Distopija koja nas u ovo doba korone zaista može uplašiti.

9. A snažan i potresan roman napisala je i jedna domaća autorica. Riječ je o Julijani Adamović i njezinu romanu Divlje guske. Roman je to o odrastanju u jednom selu u Bačkoj u disfunkcionalnoj obitelji. Po uzoru na Agotu Kristof i njezinu Veliku bilježnicu, ovaj je roman ispisan začudnim jezikom u prvom licu množine. Ipak, bez obzira na uzor, roman je autentičan i moćan u svakom segmentu. Kroz vizuru i jezik sestara blizankinja atmosfera čitavog romana djeluje gotovo pa sablasno.

10. O jednom neobičnom odrastanju u svom poetskom kratkom romanu Sjećanje šume piše i Damir Karakaš. Riječ je o snažnoj, ogoljenoj i surovoj prozi u kojoj je glavni lik Lika. Stvarno i mitsko, realnost i simbolika neprestano se dotiču. Ili, po riječima samoga autora ovdje je riječ o romanu o djetinjstvu „u kojem se natječu strah i volja, dodiruju trauma, humor i poezija, roman kakvog svaki pisac ima pravo napisati samo jednom u životu.“ Dakle, i opet fikcija s elementima autobiografskog.

A vrativši se tematski na početak, zatvorila sam i krug od deset autora. Naravno da ovdje nedostaju mnogi kojima sam se bavila u posljednje vrijeme i čija djela cijenim. Miljenko Jergović, Edo Popović, Slobodan Šnajder, Ivana Šojat, Marina Vujčić, Davor Špišić, Bekim Sejranović, Tanja Mravak, Ivana Rogar, Kristian Novak, Olja Savičević Ivančević, Leila Slimani, Peter Nadas, Orhan Pamuk, Amos Oz, Jaume Cabre i mnogi, mnogi drugi, pa čak i osporavana Elena Ferrante.

Međutim, kako bi krug bio baš posve zatvoren, vratit ću se na sam početak. Knjigama iz djetinjstva i piscima koji pišu za djecu i mlade. Jer, iako često osporavani, oni su prvi, oni su najvažniji. Pisati za djecu i mlade nije ni lakše ni teže nego pisati za odrasle. Ne pišeš knjige namijenjene nekome jer ti je lakše. Pišeš jer imaš što reći. Baš njima. Baš toj publici. A među onima koji imaju što reći, i to ne samo djeci i mladima, već i odraslima svakako su: Silvija Šesto, Snježana Babić Višnjić, Nena Lončar, Ratko Bjelčić, Rosie Kugli, Melita Rundek, Nada Mihaljević, Magdalena Mrčela, Iva Dužić, Sonja Smolec, Mladen Kopjar, Sanja Pilić, Sanja Polak, Jasminka Tihi Stepanić

I zato čitati valja. Uvijek. Bilo doba korone ili ne. Jer:

„Književnost se obraća svakom od nas pojedinačno – ona je osobno vlasništvo u umu svakoga od nas. Ništa nam ne govori toliko snažno kao knjiga koja od nas ne očekuje ništa zauzvrat, osim da mislimo i osjećamo.“  (Iz govora Herte Muller na dodjeli Nobelove nagrade.)

Vlasta Golub rođena je u Virovitici gdje i završava  srednjoškolsko obrazovanje. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je već punih dvadeset i osam godina profesionalno zaposlena kao glumica u Kazalištu Virovitica. Autorica je dva objavljena romana namijenjena tinejdžerima. Za rukopis prvoga O ljubavi, spletkama i svemu pomalo dobila je nagradu Zvonko i stimulaciju Ministarstva kulture za najbolja književna ostvarenja u 2016. godini. Drugi roman Eva, mala žena bio je u užem izboru za nagradu Grigor Vitez, u Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja 2019. i na Listi je dobrih knjiga. U slobodno vrijeme piše i kratke priče za odrasle.

<<< Vlasta Golub: Problemi mladih koje opisujem su stvarni, ali rješenja nisu

<<< Vlasta Golub „Eva, mala žena“: Gorka i topla priča o surovom odrastanju, kritika Davora Špišića u Jutarnjem listu

<<< Vlasta Golub dobitnica je književne nagrade „Zvonko“ za 2016. godinu za roman 'O ljubavi, spletkama i svemu pomalo'

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Deset mojih najdražih knjiga



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.