Capak: Zaraženo 17 djece do devet godina, ukupno 41 mlađi od 20
Vrdoljak: Vladin paket gospodarskih mjera u četvrtak
Agencija za elektroničke medije okupila radijske spotove za borbu protiv epidemije
Sindikat i Matica umirovljenika traže dostavu mirovina poštom
Nedostatak osnovne zaštitne opreme u primarnoj zdravstvenoj zaštiti
Zavod Andrija Štampar uveo drive in dijagnostiku koronavirus
SDP predlaže jednogodišnji moratorij na otplatu kredita

  Kazalište Virovitica

Jeste li se ikad pitali koliko vrijedi svaki vaš dan?

  Marina Mađarević           08.02.2020.         1158 pogleda
Jeste li se ikad pitali koliko vrijedi svaki vaš dan?

Oduvijek me oduševljavala moć teksta. Ono ljudsko i propadljivo lako pada u zaborav, biva zamijenjeno nekim novim i aktualnijim problemom ili trendom, ali snaga zapisane rečenice i moral uložen u njezino tkanje ostaju vječnim podsjetnikom na čovjekovu malenost pod ovim silnim nebom, podsjetnikom na našu prolaznost i zabludu: mi ne posjedujemo – mi bivamo posjedovani.

Na zanimljiv način motivi jednoga dramskoga teksta praizvedenoga 414. godine prije nove ere pustili su korijenje iz daleke Grčke u malenu Viroviticu i svoje mjesto pronašli u slavonskom kazalištu. Glas Aristofanovih Ptica ovoga je puta svoju metamorfozu pronašao u ljudima treće dobi. Umjesto izgradnje utopijskoga grada na nebu, ove virovitičke „ptice“ zatekle su se u domu za starije i nemoćne osobe, uspostavljajući tako vezu između sustava i ljudskosti te starosti i mladosti, za razliku od originalnoga djela koje je pokušalo povezati ljude i bogove.

Tog petka, 7. veljače 2020. godine, ocem i majkom aristofanovskih motiva postali su redatelj Aleksandar Švabić i dramaturginja Vedrana Klepica, premijerno prizvavši u život predstavu „Kao i svaki dan“ (ujedno otvorivši i 16. izdanje Virovitičkih kazališnih susreta, uz čestitku 75. rođendana Kazalištu).

Budući da su me kazališno potkovaniji i mudriji ljudi savjetovali da izbjegavam termin „glumačka postava“ – zašto ne kažeš „naši glumci“, rekoše mi – poštovat ću savjet i reći nekoliko riječi o našim glumcima, o veličanstvenih deset.

Sve započinje uvjerljivim i naoko filozofskim monologom Gorana Košija u cipelama prodajnoga agenta Perice koji postavlja značajno pitanje: „Jeste li se ikad zapitali koliko vrijedi…?“ Priča zatim prelazi na šestero korisnika doma koje su odigrale legende virovitičkih kazališnih dasaka. Blanka Bart postala je Rusima sklona umirovljena nastavnica, svesrdno bliska šali i cigareti, njezin kolega Igor Golub (koji me je, usput rečeno, svojom fizičkom i psihološkom karakterizacijom Willyja uvelike podsjetio na neke stvarne umirovljenike) razradio je lik ljubitelja kaubojskih tema, Vlasta Golub zaigrala je usamljenu i prestrašenu „telefonisticu“ Mariju, romantičnu sanjarku utjelovila je Snježana Lančić, njezina kulinarstvu sklonoga prijatelja Mijo Pavelko, a boemskoga sjetnoga umjetnika dočarao je Draško Zidar.

Ovi sjajni umjetnici predstavi su udahnuli izuzetno snažan duh stvarnoga života u kojemu usamljeni umirovljenici očekuju pozive svojih najdražih kao ozebli sunce, sanjaju o prošlim danima, ljubavima i susretima, pronalaze uzbuđenje u snovima, kaubojskim vicevima te tragaju za smijehom koji im je preostao u njihovim danima. U njima kao da se istovremeno skrila nemoć svakodnevice u kojoj su umirovljenici financijski i društveno neslobodni, otkinuti od svijeta, a opet, skrilo se i sve ono što mi, tehnološke generacije, više nećemo imati: pripovijest. Također, jasno su nam dali do znanja koliko nam malo u životu treba; dovoljan tek je griz s kakaom.

Mlađe snage kazališta, Sara Lustig i Goran Vučko, zaigrale su djelatnike doma. Vučko, koji se nekoliko puta spotiče i pada na sceni, doživljavajući jaku bol u nozi, podsjeća na mladost koja se uporno spotiče na duhove prošlosti i zastarjela uvjerenja. Njegov lik kao da predstavlja šepajući sustav koji ne uspijeva bez poteškoća izvršiti svakodnevno očekivane radnje. S druge strane, lik Sare Lustig mogao bi predstavljati isti taj sustav, samo znatno agresivniji, onaj koji prividno nudi slobodu, ali je zapravo oduzima. Korisnici doma mudriji su, osjećajniji, trajniji ljudi sačuvani u usporenom načinu života, a njihovi su mlađi voditelji brzi, neosjetljivi i zaboravljivi. Glumci odlično vladaju pozornicom i prostorom oko pozornice, kao i minimalnim, ali zanimljivo iskorištenim rekvizitima.

Scenografija je podijeljena na interijer i eksterijer staračkoga doma. Unutrašnjost je obojena dahom osamdesetih, obložena svijetlim drvetom i tvinovskom narančastom bojom slova koja daju naslutiti okolnosti radnje jednom jednostavnom rečenicom: „Od kolijevke pa do groba najljepše je staračko doba.“

Ono što odvlači pažnju od radnje svakako su preduge neverbalne scene u kojima pomalo iritantni zvukovi i glazbeni brojevi koji (namjerno?) podsjećaju na uvodne špice obrazovnih emisija nacionalne televizije iz devedesetih odvlače pažnju gledatelja. Publiku naoko može zbuniti i sama zaokruženost komada koja započinje poput realnoga stvaranja kazališne predstave, ali tako i ne završava, već se „priprema kazališne predstave“ nameće ponovno tek prije samoga završetka u obliku kazališnoga intermeca i dirljivoga homagea malom, ali srčanom Kazalištu Virovitica. Taj se trenutak ogleda u pojavi triju generacija na sceni (Goran Vučko, Draško Zidar i nenadmašni Antun Vrbenski koji bi, da smo u Britaniji, dosada već zasigurno nosio titulu Sir).

Prekrasan je optimizam koji umanjuje vrijednost materijalnoga nasljedstva (o čemu štićenicima doma svjedoči Perica), a daje krila ideji očuvanja ljudskosti, umjetnosti i osjećaja (što potvrđuju sami glumci). Mijenu (i smjenu) kazališta, kao i poštovanje prema prethodno zasađenim i njegovanim „sadnicama kazališne umjetnosti“ te pojavu Antuna Vrbenskoga, lik Draška Zidara časti riječima: „gluma u stvarnoj veličini“.

A u čemu leži čar kazališta? U hrabrosti govora. Činjenici da je čovjek samo u umjetnosti slobodan izreći teške istine, promisliti o samoći staraca, nebrizi i gladi, osuditi nesmotrene mlade vozače, parodijskim scenama izazvati smijeh, a unutar vlastita četiri zida zgražanje i propitivanje o tome kakvi smo ljudi postali i što nas pokreće.

Konačno, lakonoga rečenica Antuna Vrbenskog, izrečena iz usta novoga štićenika Ivana koji dolazi u dom i govori da je „nov, nov, ispod celofana“, donijela je društvu jasnu po(r)uku: pod celofan se ne stavlja samo ono što želimo sačuvati, pod celofan stavlja se i ono što ne želimo vidjeti – kao i svakoga dana.

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.