Sadašnje vrijeme je vrijeme antijunaka. Današnji čovjek je uspavan, uljuljkan, pod „opijatima“ modernog vremena zabave i relaksacije koja to nije. Potpuno je zapostavio sve ono što se nalazi u njemu i do krajnosti je anesteziran od osjećaja koji bi ga nagonio da postane u sebi i za sebe, pa i društvo nešto više i veće nego što je u sadašnjem trenutku. Kao da je „zamrznut“ čekajući neko drugo vrijeme koje će umjesto njega donijeti promjene i rast. Sve to se na kraju pretvori u „čekanje Godoa“. U drami Samuela Becketta ni u jednom momentu ne saznajemo zašto oni čekaju Godoa, ali nam je jasno da im je jako bitno da ga dočekaju. Ne znamo čekaju li ga jer nemaju pametnijeg posla, ili doista postoji konkretan razlog zašto im je važno dočekati ga.
Znači, gavni lik u drami je Godo koji se uopće ne pojavljuje na sceni, a svi ga čekaju. Izvanredna poruka ljudima da čekanje nekoga za koga misle da bi im mogao promijeniti život na bolje, nikada neće doći. Zapravo, ono što čekaju su oni sami, taj „Godo“ je u njima, samo su oni zaboravili na to.
Obično tu potrebu projiciraju na tzv.ljubavne partnere koji se samo trebaju pojaviti i cijeli njihov život će promijeniti smisao. No, istina jest, da tek kad oni pokrenu u sebi svoga „godoa“, tada se pojavi i partner sličan njima sa kojima mogu kvalitetno dijeliti svoj život. No, da bismo dijelili, najprije moramo imati.
A što je to što današnji čovjek ima?
Pregršt samoubilačkih misli, turobnih i crnih kao noć. Naslage tmine koja im zaklanja pogled. Nesretnih i obeshrabrujućih emocija koje stvaraju rupe u njihovom sjećanju da su izvorno „božja iskra“.Sve što se pod time podrazumijeva jest da je ona, kao i atom u molekuli sastavni dio nečeg većeg i ima ista obilježja kao i to veliko. Gdje je nestalo to samopouzdanje čovjeka da sebe svrstava u nešto niže i nemoćnije nego što to zapravo jest?
Zašto svi pristaju boraviti u utrobi kita kao Jona? Zašto misle da su unutra sigurniji i zaštićeniji? Ne razmišljaju o tome da će kitove želučane kiseline, možda polako, ali sigurno, pridonijeti i njihovu kraju.
Što je sa oceanom, širokom pučinom i beskrajnim plavetnilom u kojem ti isti kitovi tako suvereno plove i žive svoju slobodu? Za kitove bi svakako bilo sigurnije da čovjek nikada ne izađe iz njihove nutrine. No, koja je onda svrha čovjeka? Silno želeći da zauzme mjesto na pozornici svijeta, on nesmiljeno trči za svjetlima te pozornice ne shvaćajući da su ona samo iluzija, fatamorgana, što se sve više udaljava kako joj prilazi.
Da bi čovjek odustao od sebe i svog razvoja koji mu je zagarantiran kao što se i sam Svemir širi, on uporno odbija vidjeti alate koji su mu dati na korištenje kako bi sam od sebe stvorio junaka. Na pozornici igraju svakakvi igrači, drame imaju uspješnije ili neuspješnije krajeve. Onaj koji stoji sa strane i samo promatra, ne poduzimajući ništa da sam postane igrač svoga života na vlastitim „daskama“ , da preuzme rizik u kockarnici života i vine se u visine, zauvijek ostaje sjediti na mjestu. Vjerujući više drugima nego sebi, oduzima vastitu moć promišljanja i stvaranja. Zašto nam je rečeno da vjerujemo sebi, svojoj nutrini, a da sve izvanjsko dovodimo pod sumnju dok se ne uvjerimo da je to što vidimo i osjećamo u harmoniji, nego iz razloga da u svakom trenutku budemo svjesni onoga što stvarno jesmo? Ne želeći preuzeti odgovornost za vlastiti život, ljudi ostaju u položaju fetusa u majci (utroba kita). Odbijajući da se rode, i postanu kit sâm koji slobodno plovi bespućima stvaranja.Roditi se ne znači samo fizički izaći iz majčinog trbuha, već svjesno preuzeti rizik za vlastiti život. Tko se tako nije rodio, nije niti stvarno živio.
Vrijeme u kojem živimo je puno izazova. A upravo su izazovi glavna poluga rasta ako ih prihvatimo.Sjetimo se da samo iz oluja izlazimo jači i sposobniji.
U goloj borbi za život moramo donositi odluke brzo i po mogućnosti u našu korist. U tim trenucima koristimo sva znanja, intuitivna i stečena kako bismo spasili glavu. Mislim da je ovo upravo takvo vrijeme. I to ne samo za naš vlastiti život već i život cjelokupne planete.
Nitko neće doći sa visina da nas „prebaci“ na drugi, ako ovaj uništimo. Nismo odgovorni samo sebi već i našoj djeci. Sebični smo jer ta budućnost nije naša, kao što ne smatramo ni našom prošlost naših predaka. Niti smo sačuvali tekovine koje su nam oni ostavili, niti se trudimo ostaviti iza nas nešto što će mnogima služiti kada nas više ne bude.To se ne odnosi samo na materijalne stvari. Kakav sustav vrijednosti prenosimo novim generacijama?
Premda je ovo novo tehnološko doba, još uvijek nismo pretvoreni u robote. Još smo uvijek ljudska bića koja osjećaju i misle.
Svi oni koji misle da je sebičnost najprije se pobrinuti za vlastiti život, a to sigurno nije ona vrsta brige, otmi i uzmi od drugih što više možeš, već preuzeti odgovornost i prihvatiti posljedice svojih djela i nedjela, ne razumiju da svaki atom mora savršeno djelovati za sebe kako bi u zajedničkoj molekuli mogao spajati sustave daleko veće nego što je on sam.
Jesmo li svi Jona 21.stoljeća koji sjedi u kitovoj utrobi i pjeva: „Vode me guše do smrtnog hropca, a valovi bezdana vrtlože se oko mene“! I čeka ...
