Kontrast već od najranije dobi biva dijelom čovječjega života. Već kao bebe shvaćamo da je nešto toplo ili hladno, svijetlo ili mračno, ugodno ili neugodno. Konačno, ova polarizacija mogla bi se svesti na čovjekovu urođenu potrebu razdvajanja crnoga i bijeloga, odnosno dobroga i lošega. Polarizacija je, kako navodi američki psiholog Bruno Bettelheim davne 1977. godine u knjizi „Smisao i značenje bajki“, „prisutna u umu djeteta pa stoga mora biti prisutna i u bajkama“. Bajke su u tom slučaju sjajno spoznajno, odgojno i edukativno tlo jer na figurativan i metaforički način djeci vizualiziraju moralne i ljudske obrasce ponašanja, odnosno ono što treba i ne treba činiti.
Jedna od poznatijih narodnih bajki prvi put zabilježena početkom 17. stoljeća svakako je „Crvenkapica“, koju su u 19. stoljeću na svoj način interpretirala poznata braća, bajkopisci Willhelm i Jacob Grimm. Ova bajka najbolje ističe suprotnost dobroga i nevinoga (djevojčica i baka) i zloga i proračunatoga (vuk). Ipak, suvremena kultura omogućila je bajkama prostor za razvijanje i „bijeg“ od prvotne težnje crno-bijelom svijetu. U područje „sivoga“ i dublju analizu karakterizacije likova (u ovo doba self-helpa, žestokih psihoanaliza i političke korektnosti – gotovo pa poniranje u čim zanimljivije osobine lika, ne samo u ono površinsko i osnovno).
Novo viđenje Crvenkapice, bake i vuka ponudili su nam u subotu (7. listopada) i u Kazalištu Virovitica gdje je održana premijera predstave „Bajka sva od šećera“. Ova dječja lutkarska predstava prikazala nam je sasvim drugačije likove od očekivanoga: nestašnu i šefujuću Crvenkapicu, zločestu strogu baku i pacifističkoga vuka koji najviše voli slatkiše. Redateljica i autorica teksta Sara Lustig na postojećem književnom predlošku svojom dramaturškom intervencijom vrlo vješto stvara tekst prožet modernim i humorističnim doskočicama (što se na premijeri pokazalo punim pogotkom jer su se smijala i djeca i roditelji). Scenograf i oblikovatelj lutaka Mario Tomašević ponudio je kvalitetna rješenja kako bi se iskoristio scenski prostor, a kako bi se ujedno prikazala i dinamičnost teksta.
Skladatelj Vedran Gorjup stvara simpatične i prijemčive pjesmice („Vidi oblak, vidi dva…“), a oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj (uz pomoć redateljice) iskorištava potencijal fluorescentnih svjetala u korist zaigrane predstave čiji je cilj zadržati dječje oči usredotočenima na pozornicu i sadržaj. Dakako, sve ovo ne bi bilo moguće bez vještih glumaca. Prije svega, potrebno je spomenuti glas pripovjedača Draška Zidara koji pokroviteljski i angažirano prati tijek priče i kretanje likova, a na trenutke (sve nas nostalgičare za crtanim filmovima devedesetih godina) podsjeća na pripovjedača u starom crtanom filmu „Štrumpfovi“. Na sceni se pojavljuju glumci Silvijo Švast (Vuk), Monika Duvnjak (Crvenkapica) i Goran Vučko (Baka), a pokretima lutaka upravljaju i Nikola Radoš te Mateo Pšihistal.
Kažu kako je lutkarstvo jedno od najzahtjevnijih područja dramske umjetnosti zbog nedostatka mimike, geste i ekspresije te šire kretnje pozornicom, ograničeno na promišljeno pomicanje lutaka, spretnost jezika i obojenost glasa lutkara. S obzirom na uspješno ovladavanje prostorom i izvanredno jezično prenošenje sadržaja publici (što se, kao što rekoh, ogledalo u pozitivnim reakcijama velike i male publike u gledalištu), možemo reći da predstava majstorski opravdava svoju svrhu. Ovakvih predstava, koje svojim inteligentnim tekstovima i bogatim porukama koje potiču na empatiju i prihvaćanje (a simpatično, potiču djecu i na promišljanje o pravilnoj prehrani jer su se, umjesto slatkiša koje je očito pojeo Vuk, dječici podijelile zdrave zelene jabuke na izlazu iz kazališta), a koje su djeci bliske jer u sebi sadrže jednu razigranu, atraktivnu živost često viđenu u modernim animiranim filmovima, trebalo bi biti čim više.
Osobno, navijam za nastavak i kakvu Pepeljugu ili Cvilidretu prikazane na daskama kazališta u kojima će glavni junaci ponovno izići iz svojih bajkovitih uloga i podjela na dobre i zle, ali će u svakom slučaju obaviti svoju zadaću – razvijati dječje mišljenje i maštu te obogaćivati pogled na svijet i ljude koje, prateći oblake i leptire na nebu, susreću na tom šašavom putu zvanom život.
