Ministarstvo zdravstva: 5,2 milijuna kuna za projekte primicanja zdravlja
Sabor u srijedu o stanju sudbene vlasti u prošloj i pretprošloj godini
Za posebne potrebe i projekte Hrvata izvan Hrvatske 1, 4 milijuna kuna
Jutarnji list: Svaki će građanin za nove Vladine povišice godišnje plaćati 875 kuna
Večernji list: Hrvatska ulazi u bitku za Volkswagenovu tvornicu
Socijalni partneri na konzultacijama oko visine minimalne plaće za 2020.
Marić: Koalicija složna - okvir proračuna i javnih financija je dobar i tako treba nastaviti

Kazalište u Virovitici – na moj način


  70 godina Kazališta Virovitica           Ljubo Ruben Weiss           26.02.2015.         2603 pogleda
 Kazalište u Virovitici – na moj način

Prije nekoliko tjedana kao Židovska općina Virovitica bili smo domaćini prof. dr. Žarku Puhovskom i šećući prije predavanja pitam ga da li je prvi put u Virovitici. „Ne,  bio sam negdje 1955. na kazališnoj predstavi ovdje koju je režirao moj stric Đuro koji je opet bio dobar sa Miroslavom Feldmanom, autorom brojnih drama, inače rođenim u Virovitici, ali i sa Stjepanom Rederom. Dovezli smo se pak vatrogasnim vozilom jer, moj je otac bio vatrogasni zapovjednik Zagreba.“

U „70 lica Kazališta Virovitica“,  nalazim podatak da je  Đuro Puhovski uprizorio od 1954. do 1979 čak 35 premijera surađujući s mnogim poznatim kazališnim umjetnicima, a postavio je prvo Feldamanovu “U pozadini“, u sezoni 1955./56.  Navedeni repertoar iz gimnazijskog vremena 1964.- 68. podsjeća koje smo predstave gledali kao gimnazijalci. Usput, moj je otac Marko cijenio posebno Stjepana  Redera koji se isticao već u partizanskoj kazališnoj trupi 1944. iz koje je i ponikao prvi kazališni ansambl u sezoni 1945./46.

   A kako su izgledale predstave za gimnazijalce? Veselo! Bježalo se iz učionica u svijet teatra, većini nam i nije bilo presudno što se zbiva na pozornici, već – tko će s kime sjediti. Najtraženija mjesta su bila u zadnjim redovima dvorane, ili na balkonu, sjedala su bila drvena, i škripala su, znalo se događati da se odvija i više predstava, pored one na pozornici – ljubakalo se, šuškalo, došaptavalo…Ipak, bar jednim okom gledala se predstava  pogotovo one partizanske gdje je  pravda pobjeđivala. Bilo je tu „Mećave“, „Komandanta Sajlera“, zatim smo gledali „Mati“, Gorkoga, pa „Hamlet“ Shakespeara, druge svjetske klasike (Molier).. Nezaobilazni su bili i Krleža, Nušić, Cankar, Ćopić, F. Hadžić…

TKO SE JOŠ SJEĆA STAROG VRBANA?

Bilo je to vrijeme kada je scenom (i kazalištem) vladao Stjepan Reder, imponirao nam je svima svojim stasom i glasom, zatim Šuprne, Đurđica i Ivan, pa Zvonko Sklenar koji je pazio na reflektore i glumio. U to vrijeme već su se na pozornici pojavljivali i Antun Tona Vrbenski pa   Biserka Glad – Vrbenski… nastavljajući tradiciju starog Vrbana, Dragutina Vrbenskog koji je, opet gle slučaja, stanovao  preko puta „vile Weiss“ u tadašnjoj ulici Mihovila Pavleka Miškine, današnjoj Bečkoj, na broju 3…Mi Weissovi  smo stanovali u tadašnjoj Keršovanijevoj, na broju 41 i starog Vrbana gledali bi s balkona u njegovu dvorištu i sretali ga na ulici…“Gle, to je onaj iz Kazališta…!“ komentirali bi njegovu pojavu.

    Moj tadašnji školski drug i susjed Ivica Mandić (danas New Orleans) pripremao se, fasciniran svijetom glume, za prijem na Kazališnoj akademiji u Zagrebu, vježbao Pometa iz drame Marina Držića…, eto, moje persona bila mu je prva publika, nije bio primljen, završio je na geodeziji, a negdje poslije 1971. završio je u USA…

    Poslije su u Kazalište Virovitica došli mlađi, događala se smjena generacija - Draško Zidar, Snježana Lančić Mijo Pavelko, a  danas ne znam da li postoje informirani Virovitičani, a da ne znaju za Mirana Hajoša (vjerojatno i zbog korpulentne građe?) koji vodi kazalište već 22 godine…Isprika, mnoge mikeš kazalištarce i druge ovdje ne spominjem, ali kao što su daske koje život znače ipak omeđene, tako su i ova sjećanja.

   Ono što se zavoli u mladosti, ostaje često čovjekov hobi ili preokupacija i kasnije. Fan teatra bio sam u Zagrebu, rado sam odlazio sa mojom boljom polovicom odnosno najboljom suprugom na svijetu u ITD, pa u Gavellu,  Komediju, Jazavac, danas Kerempuh…Neke predstave, iako sam ih gledao u Virovitici, gledao sam ponovo kasnije u Zagrebu. U Beču pak nije bilo kazališne predstave  koju je organizirao dobar poznanik Ile Zagorac, pozivajući teatre s prostora ex-Jugoslavije, a da je nisam gledao, prodajući prije i poslije predstava – knjige…Lanjski je to snijeg, ali moglo se organizirati i gostovanje virovitičkog kazališta u Beču?! Da sad ne opisujem kako sam kao društvo rado imao  jednu glumicu koja je završila  glumu u klasi Radeta Šerbeđije, u Novom Sadu, Radeta kojeg sam upoznao tek u Beču, i kojeg sam nakon dugo vremena pozdravio baš u Kazalištu Virovitica, nakon njegova sjajnog koncerta…

    Tada, ne iz kurtoazije Rade Šerbedžija, kao  i Žarko Puhovski naveo je da mu je poveznica sa Viroviticom kazalište jer ga je kao rođenog u Vinkovcima, gdje je započinjao prve glumačke korake, povezao sa Viroviticom, virovitički brend - teatar!

NE DOZVOLITI DA SE PREKINE TRADICIJA KAZALIŠNOG ŽIVOTA

Zato, i ne samo zato, virovitičkom sedamdesetogodišnjaku valja pomoći, i u ova oskudna vremena  ne dozvoliti da se prekine tradicija kazališnog života Virovitice.  Na mnogim festivalima kazališni ansambli, koji su se mijenjali, pronosili su ime Virovitice, glumci osvajali nagrade, pojavljivali se u filmovima i u TV serijama, zračili kulturom koja ostaje utočište za kulturoljupce, posebno, teatroljupce. S vremena na vrijeme prolistam  - Mit o Sizifu –zbirku eseja, podsjećajući se onoga što je  o glumi i teatru napisao Albert Camus, francuski filozof koji je teatar i glumu označio kao pokušaj bijega od (loše) stvarnosti koju  determiniraju tjeskoba, strah, neispunjenost čovjeka, zapravo bijeg od samoubojstva.  U  tragikomičnoj prirodi svakodnevnog života Camus ispituje elemente različitih života (životnih poziva): osvajač, GLUMAC, zavodnik, pisac.

   I gluma je svojevrsni apsurd,usuđujem se zaključiti, ugodan apsurd, a kazalište mjesto  u kojem glumci daju svoje tijelo, pokret, mimiku, glas, i nadahnjuju lik (ulogu) koju pokušavaju nesebično predati publici.

  U mnogim lokalnim prilikama, pa i u našoj, virovitički teatar otimao se, i još otima - malograđanštini i palanačko - varoškom duhu.

    I stoga, bolje lice Virovitice zaslužuje ovaj laudatio - pohvalu.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Autor Lj.R.W.
26.2.2015. 23:12
@mikeš
I mene čudi, kao da nitko nije živ iz te moje generacije, rođenih pedesetih godina prošlog stoljeća! Ili, nisu na Netu? I kao, ovi poslije se nisu pipali u kazalištu Virovitica u zadnjim redovima dvorane? Osim toga, bilo nas je koji smo ipak držali dragu za ruku i gledali što se na pozornici zbiva! A imalo se i šta vidjeti, jer se nije šmiralo, glumci, iako su nastupali za mladu publiku, davali su sve od sebe! Osim toga, i tekst je ipak malo širi od samog virovitičkog kazališta! No, vremena su takva kao da je politika sve, a ostalo ne postoji!? A barem je još mali milijun stvari i pojava IZVAN, i DALEKO od politike (na našu sreću!).
Živ i zdrav ti meni bio!
mikeš
26.2.2015. 11:16
Gle ti čuda,na ove tekstove g.Ljube nema komentara ka kada je u pitanju politika,po tome vidim doseg uma pojedinih dežurnik komentatora.
Ajd zdravi bili.


Još iz kategorije 70 godina Kazališta Virovitica



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: