Nekada bismo, prije nego bi John Wayne zakoračio u mračni salon Dodge city-a i naručio whisky, na velikom platnu lokalnog kina u Grubišnom, morali gledati desetak minuta dosadnih “Filmskih novosti”. Te koliko je tona iskopano u Trepči i Kolubari, što se sve pootvaralo od škola do tvornica, gdje se i tko je postavio kamen temeljac, što se elektrificiralo… Živa dosada. Zanimljivo mi je bilo tek na kraju vidjeti, na tom ogromnom platnu, golove Slavena Zambate, Dražena Jerkovića, Dragana Džajića…
Danas, srećom, ne dosađuju takvim glupostima. Nema “Filmskih novosti”, a i kina je sve manje. O iskopavanju (osim kostiju), novim tvornicama i školama da i ne govorimo. Mitolozi nas vraćaju u pravrijeme… U koje se, nekada davno, poslije drugog svjetskog rata, godinama postavljalo spomenike i obilježavalo slavne bitke. Dok se nije shvatilo da se od toga ne živi i nije krenulo u ozbiljnu izgradnju jedne ozbiljne zemlje. Koju su opet “mangupi u vlastitim redovima” krvavo srušili zajedno sa onim spomenicima. I ostali zacementirani u prvom činu nemuštog antiteatra. (Ili se možda radilo o jednočinki?)
Ni poslije više od trideset godina nisu se odmakli od rova, uzeli lopate i knjige u ruke i krenuli u izgradnju. Koprcaju se još u besmislu mitova i svojatanja istine. Pa ovih dana, pred proslavu Oluje ”završaju krov” na kapitalnim investicijama. Doći će, kažu, na tu veličanstvenu proslavu desetine tisuća. Orit će se i svih grla... Od čega će narod Knina puno bolje živjeti. Posebno onih, preko par tisuća na socijali i onih 25 posto nezaposlenih, najviše u Hrvatskoj.
A zamislite… Dvije i dvadeset peta. Kino u Kninu. Dvorana puna…. počinju one “Filmske novosti”… poslije uvodne špice… “Hrvatske ruže” izvode velelijepu Ako ne znaš šta je bilo. A nakon Škore platnom klizi tekst: “Danas će se u Kninu, u povodu oslobodilačke akcije Oluja, a uz prisustvo najvišeg državnog vrha, pustiti u rad novi pogon Tvornice vijaka (koja je nekad zapošljavala 3500 radnika). Obnovljeno je i Grafičko poduzeće, a tekstilna tvornica Kninjanka može se pohvaliti povećanjem izvoza svojih proizvoda…”
Ovako, čemu se veselimo?
Svojoj sreći ili nesreći drugih?
Ili samo izbijamo kninom knin?
