U poraću Drugog svjetskog rata, europske su se zemlje suočavale s temeljitim pitanjem odgovornosti – ne samo prema nacizmu i fašizmu, nego i prema vlastitoj ulozi u zločinima. Dok su Saveznici sudili nacistima u Nürnbergu, bivši sateliti poput Slovačke i Nezavisne Države Hrvatske morali su odgovarati i za svoje unutarnje kolaboracioniste. No razračunavanje s prošlošću nije prestalo 1945. godine već se nastavilo (ili nije) kroz zakone, javne politike, simboličke geste i političku volju, osobito nakon pada komunizma 1990-ih.
U povijesti Europe tijekom 20. stoljeća, malo je razdoblja koje nosi toliko moralnog, političkog i civilizacijskog tereta kao što su godine nacističke dominacije i lokalnih kolaboracionističkih režima. Među njima, Nezavisna Država Hrvatska (1941.–1945.) i Slovačka (1939.–1945.) predstavljaju dva slučaja iz iste mračne galerije – države koje su pod okriljem Hitlerove Njemačke prihvatile nacističku ideologiju, donijele rasne zakone, progonile manjine i sudjelovale u zločinima protiv čovječnosti. No, jednako su važni i putevi koje su te zemlje izabrale nakon sloma fašizma – u suočavanju s vlastitim zločinima, u kažnjavanju kolaboracionista i u odnosu prema istini.
Slovačka: Svećenik, predsjednik i izdajnik
Slovačka, pod vodstvom katoličkog svećenika Jozefa Tise, postaje prva formalna nacistička satelitska država još u ožujku 1939. godine. Tiso, vođa Hlinkine slovačke narodne stranke, uz njemačku podršku proglašava neovisnost i gotovo odmah usvaja rasne zakone, deportira Židove te se vojno priključuje napadima na Poljsku i SSSR.
Nakon rata, Tiso je uhvaćen, suđen i pogubljen 1947. godine. Njegovo suđenje pred Narodnim sudom u Bratislavi bilo je povijesni čin – presuda koja je željela ne samo kazniti jednog izdajnika, već i simbolički raskrstiti s fašizmom. Unatoč tome, njegova figura do danas izaziva prijepore – dok ga većina povjesničara vidi kao kvislinga i sudionika u holokaustu, dio nacionalista i Katoličke crkve prikazuje ga kao mučenika i zaštitnika slovačke državnosti.
Hrvatska: Krvava odmazda i tiha šutnja
Nezavisna Država Hrvatska nastala je 1941. nakon okupacije i raspada Kraljevine Jugoslavije, kao rezultat agresije Njemačke i Italije. Na čelu režima bio je poglavnik Ante Pavelić čija je vlast bila obilježena brutalnim represijama, genocidom nad Srbima, Židovima i Romima te izgradnjom logorskog sustava – uključujući Jasenovac, jedan od najstrašnijih simbola ustaškog terora.
Za razliku od Tise, Pavelić nikada nije odgovarao pred sudom. Uz pomoć Vatikana i međunarodne urote šutnje, pobjegao je u Argentinu gdje je na njega izvršen atentat 10. travnja 1957. godine u argentinskom gradiću Lomas del Palomar, predgrađu Buenos Airesa, gdje se bivši poglavnik skrivao pod lažnim imenom Ramón Pérez. Potom bježi u Španjolsku gdje umire 1959. godine. Dio katoličke crkve i danas ga slavi kao oca domovine i organizira mise zadušnice. Mnogi drugi ustaški zločinci također su izbjegli kaznu. Umjesto institucionalnog suđenja, Jugoslavija je provela masovne egzekucije bez suđenja, najpoznatije u „Bleiburgu“ i „križnim putevima“, kada su desetci tisuća vojnika, civila i izbjeglica – među njima i nedužni – likvidirani bez procesa.
Suočavanje s prošlošću: povijesni balans ili politička trgovina?
Usporedimo li poslijeratna razdoblja u Slovačkoj i Hrvatskoj, jasno se vide razlike u pristupu tranzicijskoj pravdi. Slovačka, iako tada pod komunističkom čizmom, kroz suđenja poput onog Jozefu Tisi postavila je temelje institucionalne odgovornosti. Nasuprot tome, Hrvatska je zločine NDH rješavala djelomično kroz montirane procese, ali dominantno kroz fizičku likvidaciju i političku propagandu.
No možda je važnija razlika u poslijekomunističkim dekadama. Dok Slovačka danas vodi ograničene, ali ipak oprezne rasprave o svojoj prošlosti, Hrvatska se još uvijek nalazi u duboko podijeljenoj stvarnosti. U dijelu društva, NDH se otvoreno relativizira – od pokušaja rebrendiranja Jasenovca kao „radnog logora“, preko ustaških pozdrava u javnom prostoru, do političkog koketiranja s fašistoidnim simbolima. U isto vrijeme, komemoracije na Bleiburgu pretvaraju se u arenu ideoloških sukoba, gdje se žrtve i zločini selektivno interpretiraju, ovisno o političkom spektru.
Danas, kada se fašistička simbolika i govor sve češće vraćaju u javni prostor, ključno je pogledati kako su Slovačka i Hrvatska (ne)regulirale taj prostor – zakonski i kulturno.
Razlike u suočavanju s mračnim dijelom nacionalne povijesti
Razlika između Slovačke i Hrvatske nije samo u zakonima, već i u političkoj volji da se suoče s tamnim dijelovima svoje prošlosti. Slovačka je svoju pravnu infrastrukturu izgradila jasnije, uz manje tolerancije prema fašistoidnim tendencijama. Hrvatska, premda nominalno osuđuje NDH, zakonodavno i kulturno dopušta revizionistički diskurs da opstane – često pod krinkom obrane domoljublja.
Zločini se ne mogu izbrisati. Ali društva se razlikuju po tome kako ih pamte – i koga slave. Ako društvo tolerira ustaški pozdrav, ako se ne zna tko je žrtva a tko zločinac, ako se šuti na ekstremizam dok se viče na manjine – onda to nije sloboda, to je zaborav s posljedicama.
Dok se u Slovačkoj zabranjuje podupiranje i veličanje pokreta koji potiču rasnu mržnju, fašizam, nacizam, neonacizam i kažnjava se s osam godina zatvora, u Hrvatskoj s 3 – 5 godina. U Slovačkoj su izričito zakonom zabranjeni svastika, SS rune, Tisov režim, nacističke uniforme, slovački nacistički pozdrav Na stráž! (Na straži!), pandan pozdravu Za dom spremni. U Hrvatskoj, naravno, nije zakonom zabranjen, odnosno sam po sebi nije definiran kao kazneno djelo. Niti drugi simboli nisu navedeni u zakonu i kao takvi zabranjeni.
U Slovačkoj su od 1990. do danas stotine osuđene na zatvorske kazne zbog nenošenje zastava, online ekstremizma, vikanja fašističkog pozdrava Na stráž! Nekoliko osuđenih neonacista guli višegodišnje kazne u zatvoru zbog ekstremizma za govora mržnje. Zabranjene su stranke poput Slovenske pospolnosti. Istodobno Hrvatskoj je stradao samo Joe Šimunić, naravno prekršajno zbog vikanja na stadionu Za dom spremni! To zorno pokazuje odnos hrvatske države i aktualne vlasti prema najmračnijem dijelu povijesti hrvatskog naroda.
Povijesni revizionizam i šutnja u hrvatskim školama
Suvremena Hrvatska od Slovačke se razliku je po onome što država kroz kurikulume uči mlade generacije o fašizmu, antifašizmu i ulozi naroda u holokaustu. U hrvatskom kurikulumu iz predmeta povijest, NDH je obrađena površno i neutralno, bez dubljeg konteksta genocida. Rijetko se koristi i riječ genocid za zločine nad Srbima, Romima i Židovima. U nekim udžbenicima se relativizira uloga i karakter logora Jasenovac, jedinog takvog u Europi koji nije bio pod kontrolom nacista. Antifašizam se spominje, ali često bez povezivanja s današnjim vrijednostima.
U Slovačkoj, sasvim drugačija slika. U kurikulumu se uči o raspadu Čehoslovačke (1939.) i stvaranju kvislinške Slovačke države. Uči se o deportacijama Židova kroz slovačke sabirne logore i ulozi Slovaka u progonu i holokaustu. Detaljno se uči o antifašističkom otporu i Slovačkom narodnom ustanku (1944.) U udžbenicima je Tisov režim jasno imenovan kao autoritativan, zločinački i kvislinški. Detaljno uče o moralnoj ulozi cijelog slovačkog naroda i Katoličke crkve u Slovačkoj, te povijesnoj ulozi režima. Obavezne su posjete memorijalnim mjestima, naprimjer muzeju holokaustu u Seredu, a provodi se u suradnji s međunarodnim institucijama.
Slovaci educiraju učitelje i nastavnike, a Ministarstvo obrazovanja potiče dodatne programe o holokaustu, fašizmu i slovačkom kolaboracionizmu. Postoje akreditirani seminari za učitelje povijesti, uz suradnju sa Slovačkim nacionalnim muzejom holokausta. NGO sektor je aktivan, uključujući Židovske udruge, memorijalne institucije, međunarodne fondacije. Škole obilježavaju i nacionalni Dan sjećanja na žrtve deportacija.
U Hrvatskoj naravno dijametralno drugačija slika. Naši učitelji i nastavnici prepušteni su samima sebi ovisno o osobnim stavovima, regiji i školama. U nekim mjestima na njih se vrši pritisak kako da interpretiraju taj dio povijesti po principu dvojnosti rata – partizani i ustaše su jednako loši. Ne postoji sustavno obrazovanje nastavnika o temama suočavanja s prošlošću.
Hrvatska šutnjom govori sama o sebi
I na kraju, u Slovačkoj i Hrvatskoj fašistički simboli nisu samo relikti povijesti – oni su test zrelosti demokracije i vladavine prava. Dok je Slovačka svojim zakonodavstvom i pravosudnim praksama jasno postavila granice nedopustivog, Hrvatska se i dalje koleba – između ustavne osude NDH i svakodnevne tolerancije njezinih simbola. Razlika nije samo u zakonima, već u moralnoj hrabrosti da se kaže što je zlo, a što nije. Simboli su poruke – kada država tolerira "Za dom spremni", ona ne ostaje neutralna. Ona govori nešto o sebi.
U vremenu kada populizam i povijesni revizionizam ponovno prijete Europi, pitanje nije samo što su učinili Tiso ili Pavelić – nego što danas činimo mi.
