Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Književnost

Kristian Novak: Pisali dnevnički zapis ili priču o kaubojima, Indijancima i izvanzemaljcima uvijek pišemo o sebi i svojim dvojbama

  Marina Mađarević           18.01.2021.         811 pogleda
Kristian Novak: Pisali dnevnički zapis ili priču o kaubojima, Indijancima i izvanzemaljcima uvijek pišemo o sebi i svojim dvojbama

U listopadu prošle godine gost online susreta Čitateljskoga kluba Gradske knjižnice i čitaonice u Virovitici bio je „virovitički zet“ Kristian Novak, jedan od najčitanijih hrvatskih autora današnjice, književnik čiji su romani „Črna mati zemla“ i „Ciganin, ali najljepši“ u rekordnom roku zavladali hrvatskim i svjetskim knjižnicama te osvojili kazališne daske. Svojim znanjem, jednostavnošću i pristupačnošću Novak je oduševio članice Čitateljskoga kluba, a radost je bila još veća kad im je obećao i susret uživo. S obzirom na to da će se ona „starinska“ druženja odgoditi za neka epidemiološki sretnija vremena, Kristian Novak pridružio nam se na virtualnoj kavi i s nama podijelio svoje misli o pisanju, književnosti i životu.

Zapišemo li Vaše ime u internetsku tražilicu, dobit ćemo veći broj odgovora koji će nas informirati o Kristianu Novaku znanstveniku, profesoru, sportašu, obiteljskom čovjeku, no najbrojniji će ipak biti odgovor koji nas navodi na Kristiana Novaka književnika. Kako biste opisali upravo tog Novaka?
- Ima još jedan Kristian Novak, norveški nogometaš, ali ja sigurno nisam taj. Da mi je netko rekao prije trideset godina, kad sam bio na početku puberteta, da će me jednog dana zvati književnikom, rekao bih da je skrenuo. Bio sam dobar učenik, ali sam imao loše ocjene u osnovnoj školi baš iz hrvatskog, pa me to i nije nekako tjeralo dalje. Stvar se malo promijenila u čakovečkoj gimnaziji, kada me profesor Ivan Pranjić na novinarskoj grupi polako počeo usmjeravati, ali ni tada se nisam vidio kao budućeg pisca. Većinom sam bio preokupiran karateom, a školu i faks sam shvaćao kao nužno zlo. Ključan je moment bio što sam nakon neuspješne prve godine studija prava upisao kroatistiku i germanistiku na Filozofskom u Zagrebu. Počeo čitati kanonska djela hrvatske i njemačke književnosti i dobio suludu pomisao da i ja mogu nešto slično.

Vaš književni narativ pravi je dokaz da je za samo pisanje nužna i kvalitetna priprema, informiranje o onomu o čemu se piše. Možete li nam opisati svoj stvaralački proces?
- Kod mene sve kreće od introspekcije, neke slike, iskustva ili emocije koja me prati dulje vrijeme, ponekad i od najranijeg djetinjstva. Riječ je često o dvojbama ili unutarnjim paradoksima koje je jako teško razriješiti kakvom narodnom poslovicom, pa onda počinjem polako zamišljati likove koji se nalaze u sličnim kontradikcijama kakve su i moje. E, sad, kad pišeš o sebi i nečemu što ti je blisko, stvar ide relativno brzo, jer sve znaš. Ali kad pišeš o likovima s kojima ne dijeliš istu pozadinu, društvenu, profesionalnu, obrazovnu ili koju drugu, onda treba istraživati. Pišući Ciganina, ali najljepšeg, proveo sam gotovo godinu i pol u istraživanju. To znači da sam razgovarao sa socijalnim radnicima, učiteljicama i učiteljima, ljudima koji su živjeli ili još uvijek žive u romskim naseljima, kriminalistima, dopisivao se s iračkim Kurdima i Arapima, gledao dokumentarce, čitao puno publicistike. Znao sam da imam škakljivu i sklisku temu i da jedna neuvjerljiva riječ može srušiti čitateljsko povjerenje. Pa sam se zainatio.

Inspiracija je varljivo i sklisko područje, no moram pitati: što Vas nadahnjuje prilikom pisanja?
-
Inspiracije nalazim svugdje. U vlastitim i tuđim iskustvima, u pročitanim knjigama i pogledanim filmovima, u dnevnom tisku. Nadahnuće nije problem kod mene, nego nedostatak vremena za rad. Moj je proces dosta tegoban i dugotrajan, pa i rijetko sjedam pisati ako znam da nemam pred sobom nekoliko sati mira i slobode. To je pomalo paradoksalna situacija. Da bi pisao dubinski o likovima i od njih stvarao ljude od krvi i mesa, moraš se odmaknuti od svih i ne dopuštati ove stvarne likove da te prekidaju.

Vaši junaci, antijunaci i fabula na trenutke podsjećaju na stvaralaštvo američko-afganistanskoga Khaleda Hosseinija koji se ne libi u svoja djela unositi autobiografske motive, ponajviše motive okoline u kojoj živi i društva koje ju oblikuje. Vi, veoma snažno, uvjerljivo, ali ne nametljivo, činite isto. Koliko povezivanje fikcionalnoga i stvarnoga pomaže u tkanju samoga teksta?
-
Da bih uvjerljivo prikazao prestrašenu osobu, moram prizvati u sjećanje čas kad sam i sam bio prestrašen. Da bih prikazao oduševljenu ili zaljubljenu osobu, moram proživjeti još jednom istu tu poznatu emociju i staviti je na papir. Ako me prođu trnci kad pišem, dobra je šansa da će se isto dogoditi i čitatelju na istom mjestu. Prema tome, pisali mi dnevnički zapis ili priču o kaubojima, Indijancima i izvanzemaljcima, orkovima ili vilenjacima, mi uvijek na ovaj ili onaj način pišemo o sebi i svojim dvojbama. Pitanje je samo koliko je autoru ili autorici stalo do razotkrivanja sebe. To je za neke ljekovito i oslobađajuće, a za druge mučno. Ja sam trenutno, čini se, u fazi kada pripadam ovoj prvospomenutoj grupi.

Često pišete o društveno ranjivim skupinama te su tako u Vašim rečenicama svoje mjesto pronašla zlostavljana djeca, Romi, imigranti… Koliko je (u društvu punom predrasuda u kojemu živimo, a čiji se karakter otužno ogleda u negativnim i često agresivno-mrzilačkim komentarima na društvenim mrežama) izazovno pisati o ljudima koje olako doživljavamo stereotipnim pojavama ili ih patetično izbjegavamo („jer se o tome u našoj kući ne govori“)?
-
Dobro ste se izrazili, izazovno. Takve skliske teme, u kojima ima polifonije, fakenewsa, u kojima gotovo sve ima dvostruko dno, i gdje si stalno u opasnosti da se netko ne uvrijedi ili ne poludi na tebe, to su jedine teme o kojima mi se piše. Naravno da onda često dođeš do rečenice gdje ti razum upali alarm: „Pa nećeš valjda TO napisati“, ali imaš i drugi glas koji ti govori da ako moraš, moraš. Ako nećeš ti, vjerojatno neće nitko drugi. Dakle, s jedne strane želiš zaštititi sebe, ne „talasati“, ali s druge strane imaš i nekakvu odgovornost prema svemu što si vidio i čuo, prema ljudima koji nemaju svoj glas i prema ovom društvu koje je zaslužilo bolje i koje mora biti bolje prema najslabijima.

Ubojstva, samoubojstva, ksenofobija, tjelesno nasilje – okidač za sve Vaše tekstove u pravilu je tragičan događaj koji izaziva kajanje, želju za iskupljenjem i popravkom, no pravda i zadovoljština u onom „happy ever after“ smislu uglavnom izostaju. Zašto sretni završetci, poetska pravda i osjetnija kazna za krivce izostaju i je li doista riječ o tome da težite antibajci? Jeste li Vi doista – kako zapisuje književna kritičarka Jagna Pogačnik – „tamni glas iz Međimurja“?
-
I jedno i drugo je legitimno. Happy ever after – priče imaju svoju unutarnju istinu, kao što je imaju i one s tužnim završecima. Imam ja i veselih priča u skicama, samo još nisu dozrele. Dotakli ste se jednog u nizu paradoksa naše kulturne scene, koja, usput, za narod i zemlju naše veličine uopće nije loša. A to je da će te gaziti što god napisao. Ako napišeš veselu priču, onda će te kritizirati što nisi ušao duboko u rak-rane ovog napaćenog društva. Ako napišeš nešto mračno, onda će te podsjetiti da nije sve tako crno i tko si ti uopće da o ovom narodu pišeš kako je ovakav ili onakav. Moj je stav – ja ću pisati i dalje o onome što me žulja, a vi možete i ne morate čitati moje priče. Neću se ja ljutiti. Samo još moram napomenuti da sam obećao mami, punici i svojoj supruzi Mirni barem jednu romantičnu komediju. Nekad u budućnosti, jel.

Ono što pozitivno iznenađuje jest „siva zona likova“. Oni nisu plošni, već ih odlikuje popriličan spoj crne i bijele, pozitivnoga i negativnoga koje izlazi na površinu kad je to situacijski uvjetovano. Zanimljiv je i Vaš pripovjedač koji u romanima ne pokazuje pretjeranu naklonost likovima. Ipak, možete li Vi navesti svoj najdraži lik?
-
Osim očitih, protagonista, to bi bio Hamer u Ciganinu. Sjećam se da mi je bio jako zanimljiv i trodimenzionalan od same skice. Bivši branitelj koji ostaje bez posla, pa se mora baviti kriminalom. Pomalo je opasan, ali i vrlo human, prije svega polaže pažnju da prođe ispod radara i da se operacija nesmetano nastavi odvijati. I dolazi do uvida da nije moralno čist koliko je mislio, jer je morao napraviti niz kompromisa da bi preživio.

Koje narječje jasnije ocrtava zaokruženu misao, štokavsko ili kajkavsko?
-
Kako za koga. Za štokavce štokavsko, za kajkavce valjda kajkavsko. Standardni jezik samo je jedan vid jezika, pa mi osim njega treba i kajkavština i još hrpa drugih idioma da bih napisao jednu priču o Međimurju. Kod mene ne ide drukčije, nikad i nije bila opcija.

Roman „Črna mati zemla“ postavljen je na kazališne daske ZKM-a u travnju 2017. godine, a „Ciganin, ali najljepši“ dramsko-scensku je adaptaciju doživio već u prosincu iste godine. Kakav je osjećaj promatrati svoju umjetnost prikazanu na nešto drugačiji način?
-
Divan i nestvaran. Moja je pozicija kao autora bila zapravo sjajna. Ako predstava bude dobra, ljudi će misliti da sam ja zaslužan za to. Ako bude loša, veze nemam s tim. Ali svi su napravili sjajan posao i prvo što sam osjetio nakon obiju premijera bila je silna zahvalnost autorskim timovima i glumačkim ansamblima, ljudima koji su radili glazbu, scenu, svjetlo, kostime i šminku. Svi su dali sve od sebe i te su predstave njihova umjetnička djela, dok sam ja samo ponosni autor predloška.

Kako doživljavate današnju hrvatsku književnost?
-
Za narod od otprilike 4 milijuna stanovnika, mislim da imamo respektabilnu produkciju, i to u svim književnim rodovima. Imamo sjajne pjesnikinje i pjesnike u svim generacijama, kratkopričaše, romanopisce. Ne može se očekivati da će takva mala scena, i prije svega situacijada od pisanja rijetko tko ovdje živi, iznjedriti pedeset sjajnih knjiga godišnje. Ali ih imamo u prosjeku desetak, a to je puna šaka brade.

Postoji li mogućnost da se jednom, umjesto Međimurja, u Vašim tekstovima zatekne Virovitica?
-
Ništa nije nemoguće, jer puno vremena provodim u Virovitici (npr. cijeli lockdown u 2020.), slušam već dva desetljeća zanimljive i potresne lokalne priče i pričice od supruge Mirne i svojte. Ali mi se čini da ima Virovitica s okolicom i svoje spisateljice i pisce koji će to učiniti bolje od mene.

S obzirom na to da je godina čije ime ne spominjemo bila izuzetno iscrpljujuća, čemu se nadate u novoj 2021. godini?
-
Samo da bude drukčija, ništa više. I da kao društvo iz svega izađemo jači i solidarniji. Pokazali smo da se s krizama znamo nositi, ali nešto nam štekaju smirene i civilizirane diskusije i debate.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Književnost



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.