Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Glazba

Leinerova promocija u kojoj je Johnny bio veći od Novog vala

  db           09.10.2021.         1080 pogleda
Leinerova promocija u kojoj je Johnny bio veći od Novog vala

Taparapatapa… zasvirale su srebrne palice u nekada zlaćanim rukama najvećega bubnjara kojega pamti virovitička glazbena scena i ova njena zaguljena raja koja subotom uvečer, oko devet, još uvijek ostaje doma jer tek iza jedanaest se izlazi radi dobrog društva i provoda. Jest da su neki građani već u devetnaest sati bili u palači popratiti program 140.godina ''Rodoljuba'' ali svejedno je simptomatično kako su ljudi nezainteresirani, lijeni, neosviješteni ili pretjerano komotni u svojim jazbinama iz kojih se ne daju van pa ni po cijenu evociranja svojih formativnih godina i najljepših, mladenačkih, uspomena i druženja s jednim od članova kultnog benda kakav je bila velika i neponovljiva te mnogima najdraža Azra.

Boris Leiner je mala ljudska ''zvijer'' koja se na dugotrajni ženski nagovor uhvatila pisanja posebnih i vrlo zanimljivih memoara u kratkoj formi s kojima jednako žestoko udara poput već opisanih palica po dobošu, tomovima i činelama, beskompromisno tjerajući znatiželjnike svakim rečeničnim nizom, zarezom ili točkom u dubinu misli i ''ravno do dna''. Onoga suštinskoga kakav je rock and roll život kojega je zajedno s kamaradima iz benda u uprosječenim dvominutnim, i nešto dužim pjesmama, nudio. Čiju kajdanku odlično poznajemo a o životu i življenju poslije stagea i između koncerata i dugotrajnih snimanja te vucaranjima po različitim mjestima i gradovima vrlo malo znamo. Uratke koje pamtimo iz dosadašnjih ukoričenih zapisa različitih autora, od samih glazbenika, pop-rock i ostalih kritičara, odabranih autobiografa, uvaženih suvremenika, slučajnih prolaznika ili okorjelih fanova s dobrom memorijom i nekih poznatih vinovnika ali ne na ovakav punokrvni i uzbibani način, bez imalo okolišanja i patetike koja obično uz slične autobiografije ide.

''Sve bio je ritam'' je napisan i posložen u svibnju prošle godine za zagrebačku izdavačku kuću ''Sandorf'' čija je urednica i spomenuta nagovarateljica, Splićanka Jasmina Mitrić, inače, povjesničarka umjetnosti, bila moderatorica u ''Boom-u'' 2. listopada, pred mizernih petnaestak, što pravih sljedbenika lika i djela i ljubitelja tiskanih izdanja te ponekih zalutalih pohoditelja virovitičkog kultnog kafića čiji je prvi pokušaj dovođenja ovakvih legendi svakako hvale vrijedan. Jest da je u punom jeku prevrtljiva korona ali u polumračnom i dobro znanom prostoru bilo je još ohoho mjesta i dovoljnog bezkontaktnog prostora za više od dva metra, ali što je bilo, bilo je, onima kojih bilo nije – nek' bude samo žalosnije a pohoditeljima tog osebujnog i toplog druženja skida se kapa!

Iako je fizički vidno bolestan, Boris je misaono još uvijek usredotočen, kritičan i povremeno razigran te posebno humoran, gdje mu nije strano šaljivo se obračunavati sa samim sobom i na svoj račun. Kada ga se vidi kako pomalo tikovano udara rukama i nogama, nasmijavajući okolinu izjavom :''Kako baš dobro po bubnjevima lupa?!'' i malo kasnije: ''Kako treba stalno vježbati!'', zdrav čovjek se zadivljeno upita odakle mu volja i energija?! Tu se onda sluti odgovor na pitanje koliko u njemu te ''Azre'' još imade. A ima je još isuviše… i doživotno, reklo bi se.

Hvatajući se pisanja autoru je bilo najvažnije da kroz priče sačuva duh rock and rolla i toga vremena ispunjenog susretima sa poznatim glazbenicima i ljudima gledano kroz prizmu bubnjara koji je uvijek kulisa iza i po strani glavnih događanja a pri tom je najteže napisati nešto veselo koje će oraspoložiti ljude u odnosu na ustaljenu patetiku.

Govoreći o ''Novom valu'', rođeni Čakovčanin, kaže kako je uletio naglavačke u tu scenu upoznavši Johnnyja s kojim ga je dragi Bog spojio da stvaraju muziku zbog koje je batalio školovanje slijedivši ga poput odanog vojnika, napominjući da bez njega ni on ne bi postojao i poentiravši izjavom da je ''Johnny bio veći od Novog vala!'' te da su kao ''Azra'' utjecali na mnoge suvremenike i one kasnije glazbenike.

Na pitanje za bendove u kojima je svirao; od Naturalne mistike, Vještica i Šo! Mazgoona te suradnji s Aerodromom i Darkom Rundekom s kojim je za album ''Apocalypso'' pobrao pregršt diskografskih ''Porina'', tko mu je bio najdraži eksplicitno je rekao samo… Azra, Azra, Azra, Azra, Azra…

Koliko god je obostrano kompleksan odnos s Johnnyjem imao, uvijek mu se zahvaljivao na svemu što je za njega učinio, a što se iščitava i na ovim stranicama pa tako Štulićevi memoarsko-ispravljački i stihovano- ogorčeni ispravci i iskazi, možda i odgovaraju istini, ali u ovoj knjizi se ne vidi neki veliki razlog, osim ako niste teška picajzla, da se ne bi moglo prešutjeti ili oprostiti nešto što je čvrsto, ponizno i hvalospjevno dokazano a tiče se vođine umjetničke važnosti, genijalnosti i svevremenske karme. Gledano sa strane, reklo bi se da bolje ne može.

Na pitanja iz publike odgovarao je kako više nikada ''Azre'' nit' takvoga genija koji se rijetko rađa te da je rasformirani bend bio duh vremena a njegov ''Pozdrav Azri'' je bio projekt i respekt prema ljudima koji su bili dio toga produžujući život odgajajući usput tri generacije pomoću žive svirke zahvaljujući mnogim glazbenicima i štovateljima djela Branimira Štulića kolji su svirali i pjevali uz borbeni poklič: ''Azra živi vječno!''

Posebnu kvalitativnost, ekskluzivnost i smislenost na tragu prvih strip - fanzina iz osamdesetih godina minulog stoljeća, u crveno-crnoj grafičkoj i osebujnoj crtačko tehnici dao je naš Virovitičanin Davor Schunk, izdanak virovitičke kolonije strip crtača okupljene oko tadašnjeg ''Strip cluba 85'' i njegova samoleteća fanzina ''Gavran'' na što smo naročito ponosni jer se jako malo naših sugrađana ikako nalazi u nekoj autobiografskoj, glazbenoj knjizi.

Boris Leiner trenutno je svojim portretnim kiparstvom zaokupljen i mašta o hramu u kojemu će biti mnoštvo poprsja a između ostalog likovi Boba Dylana, Johna Lennona, Branimira Štulića i naravno, njega… na što je dobio razdragani pljesak.

                                               * * *

Završila večer, otišli gosti, raspršili se dojmovi i nanovo u mrežu zapetljali jer nitko iz publike nije pitao, zašto su se stvarno, Boris i Johnny stvarno rastali i zbog čega je poslije jednog koncerta letjela pepeljara i stolac?! Možda u nekoj slijedećoj autobiografiji budemo, konačno i to doznali…

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Glazba