Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Virkas

Leonora Surian Popov: U Virovitici je to bilo to!

  Marina Mađarević/Foto Dražen Sokčević           11.03.2024.         1546 pogleda
Leonora Surian Popov: U Virovitici je to bilo to!

Ovogodišnji Virkas, jubilarne dvadesete kazališne susrete u Virovitici, tijekom trideset dana obilježilo je šesnaest kazališnih predstava na čak četiri županijske lokacije, no samo je jedna predstava proglašena najboljom prema glasovima publike. Razgovarali smo sa simpatičnom glumicom Leonorom Surian Popov, nositeljicom predstave U ritmu Broadwaya koja je zasjela na prijestolje Virkasa 2024., ali i raspjevala Virovitičane i Virovitičanke željne mjuzikla, donijevši u naš mali kazališni grad istarski optimizam, riječku srčanost i talijansku melodioznost.

Za početak, kako je bilo nastupati po prvi put pred virovitičkom publikom?
-
Bila sam jako uzbuđena, iza nas je taj dan bio dugi put iz Rijeke. Kada smo došli, sve se brzo odvilo, montiranje scenografije, montiranje benda i rekvizite, tonska proba, koreografska proba, šminka, frizura… Svi smo bili nervozni i umorni. Iščekivala sam trenutak kada ću izaći na scenu. Ipak, drugačije je nastupati pred publikom koja nije ona „tvoja“. Nisam znala što očekivati, kako će publika reagirati, kako ću biti primljena, hoće li uopće biti interesa za takvu predstavu… No onog trena kada sam nakon prvog songa progovorila i vidjela puno gledalište ispred sebe i dvije simpatične gospođe s osmijehom na licu u prvom redu, odmah sam osjetila toplinu i lijepu atmosferu u publici… I baš sam uživala! Predstava je koncipirana na način da pričam o sebi, a to nije lako… I to puno ovisi o atmosferi koja se dogodi ili ne dogodi s publikom… U Virovitici je to bilo to! Zabavljala sam se, šalila i smijala i bilo mi je super! Tako da ovim putem koristim priliku da se zahvalim svima koji su bili sa mnom na tom meni nezaboravnom putovanju kroz ritmove Broadwaya!

Načula sam da se sudbina našalila s vama pa je dio glumačko-pjevačko-plesne postave morao izostati s Virkasa, zatim ona nestašna naušnica koja je smetala mikrofonu, a na kraju – pobjeda! Kakav je osjećaj odigrati predstavu koja je, prema glasovima publike, osvojila ocjenu 4,94 i prvo mjesto na jubilarnom dvadesetom Virkasu?
-
Da, bilo je napeto, od samog početka… Navodno ste prve 4 minute imali prilike slušati što se događalo u garderobama. Bili su nam upaljeni mikrofoni, a nismo se dogovorili koji je znak za izlaz na scenu… I tako, mi smo čekali.. Ja sam još i čula neke čudne zvukove koji su dolazili s pozornice, al' pomislih, možda nas netko najavljuje na čudan i neobičan način, a kad ono, to je bio moj brat Stefano Surian koji se upjevavao u backstageu! Onda je uslijedio totalno dekoncentrirajući početak… Već dok sam pjevala prvu pjesmu, čula sam konstantno lupkanje u mikrofon, pa dok sam pričala… Tek nakon druge pjesme sam shvatila da je riječ o mojim naušnicama, koje sam imala i tijekom tonske probe, ali eto, tada je sve štimalo. To su vam te čari kazališta i izvedba uživo! (smijeh) Na sreću, divna publika mi je pomogla da s lakoćom prebrodim tu situaciju.
Inače, ta glazbeno-scenska predstava zamišljena je u dvije  verzije, veća s više plesača, glazbenika i gostiju, i manja koju smo predstavili na Virkasu. Meni je osobno ova intimnija verzija bila idealna za prekrasno virovitičko kazalište. Divan je osjećaj dobiti onakve skandirane aplauze, zajedno stvoriti onakvu atmosferu i na kraju dobiti tako lijepe i visoke ocjene. Kada sam saznala za prvo mjesto, bila sam izvan sebe od sreće.

Vrlo ste pozitivna, vedra i optimistična osoba. U čemu je tajna?
-
Hvala Vam… Imam i ja svoje tamne strane, kao i svi, ali mislim da mi optimizam, ljubaznost i smijeh ne mogu naškoditi. Tako su me odgojili i tako ja pokušavam odgojiti svoju djecu..

Leonora je uspješna glumica, pjevačica, umjetnica, obiteljska žena, ali je nekoć bila i talijanska studentica. Naime, svoje studijske dane proveli ste na akademiji u Rimu. Koja ste iskustva ponijeli odande?
-
Rim je divan grad, pun povijesti, predivne arhitekture, muzeja, glazbe, filmske industrije… Sam boravak u njemu ostavlja neizbrisiv trag i oplemenjuje. Akademija mi je dala bazu i naučila me osnovama glume i omogućila mi da radim za mene najljepši posao na svijetu, i da se vječno igram…

Djelujete u dvojezičnom (hrvatsko-talijanskom) kazalištu, Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc u Rijeci. Koliko je lako zadovoljiti kulturne potrebe različite publike?
-
Kako sam odrastala pola života u Italiji, a pola u Hrvatskoj, obje kulture osjećam svojima, tako da sam upoznata s različitostima publike i dosta dobro im se znam prilagoditi… Ljepota ovog projekta „U Ritmu Broadwaya“ leži baš u tome što mi omogućuje da svake večeri igram drugačiju predstavu za posve drugačiju publiku. Tako sam je igrala skroz na talijanskom u Kopru, skroz na hrvatskom u Virovitici, Zagrebu i Splitu te dvojezično u Rijeci… I rezultat je bio iznenađujući: svaka predstava je bila jedinstvena i neponovljiva!

Kakva je riječka publika? Dolazi li se rado u kazalište?
-
Riječka publika je karakteristična, zahtjevna, topla, ali i zna dati do znanja kada joj se nešto ne sviđa, kao i kada je nešto zaista dobro. Posjećenost kazališta je dosta velika jer imamo jako bogat program, tim više što za razliku od ostalih kazališta u Hrvatskoj mi imamo četiri ansambla: Opera, Balet, Hrvatska i Talijanska drama. Tako da stvarno svatko može naći nešto po svom ukusu.

Osim što ste članica dvojezičnoga ansambla, Vi ste preda se uzeli još jedan izazov pa ste, uz glumu, uronili i u svijet mjuzikala, opereta i opera. Nimalo lak zadatak, ili mi se čini?
-
Glumiti na talijanskome ili hrvatskome osobno mi ne predstavlja nikakav problem, to su moja dva jezika od malih nogu. Kada glumim na talijanskom, prevlada moj talijanski temperament, a na hrvatskom izađe van neka moja druga strana… Kad pjevam, osjećam se pak slobodno jer glazba je univerzalni jezik.
Mjuzikl je jedna vrlo zahtjevna forma koja traži spoj dobre glume, dobrog vokala, scenskog pokreta i plesa, forma koju osobno obožavam. Tu nije dovoljno glumiti ni samo dobro pjevati, tu treba biti dobar interpret, vokalno siguran, a opet nikada ne ispuštati lik iz vida.

Koliko Vam je interakcija s publikom važna?
-
Kazalište čine dvije stvari: glumci i publika, bez jedne od tih stavki – nema kazališta. Tako da, DA, neizmjerno poštujem i cijenim publiku i interakcija s njom mi je iznimno važna. Mi glumci, na sceni, koliko god bila velika scena ili gledalište, uvijek osjetimo je li publika s nama ili ne… A kada se dogodi da je s nama, kada diše s nama, e onda je to, TO!

Pripremate li kakav novi kazališni projekt?
-
Ove sam sezone odigrala već pet premijera, a do ljeta me čeka još jedna, a to je koprodukcija Talijanske drame „Ivana pl. Zajca“ s Gledališčem Koper i slovenskim kazalištem iz Trsta. Radi se o predstavi „Naša familija“ u režiji Marjana Nećaka.

Poznato nam je da dolazite iz jedne umjetničke, kazališne obitelji, no za kraj jednostavno moram pitati to klišejizirano pitanje: što je za Vas kazalište?
-
Kazalište je za mene dio mog života, živim kazalište od malih nogu, tamo sam odrasla, igrala se, dosađivala, spavala, jela, trčkarala u kostimima…I danas tako rade i moja djeca, i kada njih vidim, kao da gledam sebe. Nadam se da će i one imati sreću da rade posao koji ih ispunjava i koji zaista vole.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas