Da ste manirom snalažljivog poduzetnika kojim slučajem, ranih devedesetih, u Hrvatskoj tiskali bedž s napisom "ljubim se dvaput" mogli ste se lako obogatiti. Tradicionalno ”pusanje” se pomalo razlikovalo u dijelovima dotadašnje Jugoslavije. Iako se nisam temeljnije bavio evolucijom tog činčića prisjećam se (ne prisjećam se nego znam jako dobro, samo se pravim malo nevješt ) da se u Hrvatskoj uz pružanje ruke i eventualni zagrljaj običavalo ljubiti u svaki obraz po jednom. U Srbiji se to činilo dva plus jedan put, iako nije izgledalo da su Srbi imali više obraza.
Ne jednom sam bio svjedokom nesporazuma pri susretu dva poznanika od kojih se jedan pošao poljubiti dvaput, a onaj drugi triput.
Zamislite - vi u susretu s dragom vam osobom pružite ruku, malo ukosite glavu, cmoknete prijatelja u oba obraza, vratite glavu u prijašnji položaj, a on ostane nagnut naprijed, iskošen i s napućenim usnama i eventualno pritvorenim očima.
Vi tada brzo skužite da je vaš prijatelj u stvari druge vjere ili iz drugog tradicionalnog miljea, a pošto vam je drag i poštujete ga, a neugodno vam je, jer je izvisio za jednu pusicu, a nitko vas uostalom i ne vidi, ponovite cmok u onaj prvi obraz.
Vaš prijatelj u istom času ukapira da ste u stvari vi druge vere, ili da potičete iz drugog tradicionalnog okruženja, pa odluči da povuče glavu i tako ostane na vašem ritualnom pozdravu, jer vas on ustvari ceni i poštuje, a i niko ga ne vidi.
Tada vi ostanete lagano nakošeni naprijed i s usnama napućenim. Vaš prijatelj se nasmije i shvati da ste vi u stari htjeli da njega pozdravite na njegov način i neugodno mu je što vas je ostavio u zraku te brzo vrati glavu i nakrene je - ali kasno. Vi ste, skuživši da on, u stvari, želi da se zadrži na pozdravu na vaš način, već vratili tijelo u prvobitni položaj.
A zamislite situaciju kada se na istom mjestu i u isto vrijeme pozdravljate s više osoba iz različitih krajeva.
Na trgu se Republike, koji je svakim danom sve više ličio na Trg bana Josipa Jelačića, u narodnim nošnjama "u škrlak" pjevalo rodoljubive pjesme, prodavali se suveniri s likom izvjesnog Ante Pavelića.
Ja tu osobu nisam osobno poznavao, ali su o njemu kružile razne priče - bar u krugovima u kojima sam se ja kretao. Ja se, ustvari, nisam kretao u krugovima, ali o njemu su priče kružile.
Prodavalo se znamenje i ordenje, sjećanje i nadanje. Posveta i osveta. I čisti hrvatski zrak u aluminijskim konzervama. I kupovao narod. Sve. Torte se mijesile nacionalnim maslacem i krasile šahovnicama.
Kažem vam, obogatili biste se da ste kojim slučajem živjeli tada i tamo, a bili bez i jednog od onih ranije navedenih obraza i tiskali ranije spomenuti bedž.
/Iz ”Čežnje za ratom”, g. 2000./
