Jednostavno, bila je to večer za pamćenje, susret s umjetnikom kojeg cijenim i poznajem, točka na „i" „Virkasa", kulturne manifestacije koja proslavlja Viroviticu i doprinos je naših kazalištaraca hrvatskom teatru i kulturi. Meni pak značila je povratak u prošlost - ponovni susret sa Radetom Šerbedžijom (rođen u Buniću, kod Korenice, 27.07.1946.) nakon mnogo prohujalih godina, umjetnikom i supatnikom u vremenima koje ni on, a ni ja, nećemo lako zaboraviti, vjerojatno, nećemo i lako preboljeti - bilo je to vrijeme kada su nas posprdno prozivali kao „pobjegulje". Rade Šerbedžija, po koncertu u Virovitici i druženju, čini se, prebolio je to vrijeme lakše nego ja - silnim radom, uspjesima u Hollywoodu i izvan njega( u stranim filmovima uglavnom je glumio emigrante i strance), ovjenčan slavom Rade je gost filmskih premijera i festivala, teatara, koncertnih dvorana, akademija. svestrani umjetnik.
KAKO I KADA SMO SE UPOZNALI?
Kako i kada smo se upoznali? Za šankom Volkstheatra u Beču, negdje 1992. godine, u vrijeme kada se u tom velebnom zdanju na bečkom Ringu okupila ekipa glumaca iz Zagreba i Beograda, pored Šerbedžije, Vanja Drach, Tomislav Durbešić, Mirjana Karanović...na mirovnoj matineji, digavši pacifistički glas protiv rata 1991. - 1995. Obično kada bi netko u ratno vrijeme pristigao u Beč pitali bismo ga kako je dolje, može li se rat još izbjeći...? Predstavio sam se Radetu kao njegov obožavatelj a to sam postao gledajući ga u kazališnim predstavama u Zagrebu,(glumio je i klasični, ali i moderni repertoar) na TV ( „U registraturi", „Nikola Tesla", „Prosjaci i sinovi"...) u filmovima (glumio je u osamdesetak filmova!!) gledajući i slušajući intervjue s njime. Ni danas ne mogu zaboraviti njegovu maestralnu ulogu u „Oslobođenju Skopja", kojom je žario i palio po teatrima ex-Jugoslavije.
U OBRANI NEBESKOG GLUMCA - ZADNJA BEČKA KRIZANTEMA
Zamolio sam ga tada u Beču da pročita pjesmu koja je nastala u to doba, naslova „Zadnja bečka krizantema", da kaže što o njoj misli i pitao da li bi se je moglo uključiti u već strogo definirani program mirovne matineje. „Pjesma je vrlo dobra, ali vidi s režiserom priredbe Iletom Zagorcem, i Vanjom Drachom..- on je došao iz Zagreba, kao i ti, bilo bi bolje da je on pročita, ne ja...Ne znam gdje sam sada - napustio sam Zagreb jer su me vrijeđali, napustio sam Beograd jer su mi fijuknuli meci pored glave, sada sam u Ljubljani, vjerujem, privremeno..."Zadnja bečka krizantema" ušla je u već zaokruženi program matineje, nakon što ju je časni Vanja Drach pročitao dvoranom se prolomio buran pljesak, sigurno meni najdraži u životu. Još nekoliko puta sretao sam Radeta u Beču, jednom su on i glumac Zijah Sokolović imali sjajan nastup u „Akzentu", iskazujući oba svoja vrhunska umijeća.
I poslije se dogodilo ono što nas je toliko povezalo da sam kolegama novinarima i sebi ove nedjelje otvorio put do njega, u garderobi iza dasaka koje život znače - zatekao sam ga ponešto umornog od koncerta jer s pozornice nije silazio puna dva sata. Poruku mu je predao violinist iz benda „Zapadni kolodvor" a glasila je otprilike:
„Rade, čestitam ti! Bio si i ostao sjajan. Pozdravljam te u svom rodnom gradu, vratio sam se iz Beča. Razmijenili smo davno pisma - ja tebi u Ljubljanu članak „U obranu nebeskog glumca", ti meni jednu pjesmu iz slovenskog ciklusa. Mogu li do tebe s prijateljem i vlasnikom lokalnog portala, postavili bi ti nekoliko pitanja!?"
Naime, za jednog boravka u Zagrebu, u ratno vrijeme, gledao sam TV emisiju u kojoj se na grubi način govorilo o Radetu Šerbedžiji, umalo ga se nije proglasilo Srbo - četnikom. Po povratku u Beč napisao sam spomenuti članak i objavio ga u „Našim novinama".
ANGELINA I RADE
Rade i ja izljubili smo se kao stari poznanici - pokazao je svoju slavonsko - ličku narav (rođen je u Lici, djetinjstvo i mladost proveo u Vinkovcima), iskazao je pristupačnost koja krasi samo vrhunske umjetnike i druželjubive ljude. „Čast mi je pozdraviti umjetnika koji na premijeri filma „U zemlji krvi i meda" izvodi, držeći je ispod ruke, režiserku Angelinu Jolie pred filmsko platno, pred publiku!" „Ne nisam ja držao Angelinu ispod ruke, ona je držala mene..!" mangupski je odgovorio. „Knjige, hoće li biti nove knjige?" pitao sam ga prisjećajući se njegovih zbirki poezije „Promjenljivi" i „Crno,bijelo". „Ne, pjesme ne pišem od 1997. kada mi je umrla majka, izbjegla s ocem iz Vinkovaca. A otac, evo ga, u stotoj godini, živi u Beogradu."
Još nekoliko rečenica o ženi mu Lenki Udovički, tekstu „književnice" Vedrane Rudan koja je grubo oklevetala Angelinu Jolie na svom blogu, pitao sam ga odlazi li za Beč i objasnio je kako je imao koncert krajem prošle godine u toj svjetskoj metropoli, pa koja je sličnost Virovitice i Vinkovaca...? Nakon toga pitanjima su ga zasuli kolege novinari, javio mu se još jedan poznanik, pa jedna obožavateljica kojoj se potpisao u knjigu, zatim je uslijedilo obvezno fotografiranje: - tako će i Goran Gazdek imati jednu fotografiju s Radetom, kao uspomenu.
Rastao sam se od Radeta poželjevši mu sreću i dobro zdravlje.
NE DAJ SE, RADE!
Hoćete možda reći čemu to iskazivanje strahopoštovanja prema Redetu Šerbedžiji? To je čovjek uistinu fascinantne biografije, neiscrpne energije i tople, slavenske duše. Zatim, kada dođemo u neke godine živimo od sjećanja i ponekog rijetkog susreta s dragim ljudima, ja osobno, rado se prisjećajući vremena iz burnog bečkog razdoblja mog života. Rade je tu večer u virovitičkom kazalištu publiku u dupkom punoj dvorani obogatio stihovima Jesenjina iz pjesme „Pismo majci", oduševio publiku jednom romskom pjesmom koju je posvetio prijatelju, nažalost pokojnom Bekimu Fehmiju, glumcu Albancu. I Rade je na pozornici, časteći sebe s kojom čašom vina i nazdravljajući publici razbio čašu, kao Bekim u čuvenom filmu „Sakupljači perja", Rade nas je oduševio „Panonskim trešnjama" pretvorivši ih u slavonske, „Adrijatičarem",... i naravno s „Nedaj se Ines", himnom moje generacije.(Ne daj se Ines, ne daj se godinama moja Ines./Drukčijim pokretima i navikama/jer još ti je soba topla. prijatan raspored/i rijetki predmeti... Melankolično je zvučala pjesma Stjepana Jimmyja Stanića „Prolazi sve" (samo naša ljubav neće proć...). A kada je iz srca zapjevao „Tiho pojte sićani slavuji, da se moje zlato ne probudi", dotakao je definitivno moju pjesničku crtu ali i moju sliku iz djetinjstva: djed s majčine strane, Matija, pjevuši je pod stare dane kao svoju najomiljeniju starogradsku pjesmu!
I tako, te nedjeljne večeri stigao je u neveselu Viroviticu, Rade Šerbedžija s kvalitetnim bendom, glazbenicima koji su ga vrlo uspješno pratili u njegovu pjevanju i govorenju stihova. S njima Rade je budan snivao.
Donijeli su svi zajedno lijepe, sjetne riječi, poklonili nam večer melankolije, nostalgije, vragolije i - čarolije!
„Malo radosti, bez harmonike, s gitarama, bez harmonike, bez harmonike...!"
Ne daj se, Rade!
