Imao sam sreću i čast sudjelovati na jednom malom, privatnom skupu koji je u proljeće 1990. organizirao ekonomski stručnjak Branko Horvat na terasi svoje vile pod Sljemenom. Ne mogu spominjati tko je sve bio prisutan (dvije osobe najmanje aktivne su i danas u javnom životu Hrvatske!), ali i ne mogu zaboraviti neke naglaske iz razmišljanja Branka Horvata koja mi se danas čine šokantno dalekovidnima: raspadom Jugoslavije, pogotovo ako se to dogodi na krvav način, bit će razbijeno koliko - toliko jedinstveno tržište i granice između državica dodatno će osiromašiti svaku državu za sebe i one će postati laki plijen međunarodnih kompanija,korporacija, koncerna, banaka...
Nacionalne ekonomije u svim ex-YU državicama, sa deindustrijalizacijom kao najočitijoj činjenicom, upropastit će te ekonomije, posebno ako se privatizacija obavi na nestručan i nepravedan način! Spomenuo je nešto što se danas događa i o tome se uglavnom u Hrvatskoj šuti - bar dvije države - Italija i Mađarska - imaju ne baš simpatične ambicije dominacije, bilo ekonomske, bilo političke, ili obje. Najnoviji primjer: može li se zamisliti da bi Mađarska današnjoj pretpostavljenoj Jugoslaviji spočitavala gradnju hidrocentrala na rijeci Dravi!?? Ili, glasovi u Italiji da Hrvatska kao mala zemlja ima predugu jadransku obalu?!!! Usput, iz današnje perspektive Branko Horvat mi se čini Nobelovac bez Nobela za ekonomiju, a primjerice Tuđmanov ekonomski strateg Berislav Škegro, u usporedbi s Horvatom, čini mi se nezavršenim studentom ekonomije...
I molit ću lijepo samo nemojte komentirati Horvata kao UJDIJEVCA i jugonostalgičara...! Kakav god bio po političkim uvjerenjima, za mene je bio prije svega vrlo racionalan ekonomski stručnjak koji nije slučajno imao i međunarodnu reputaciju...
Ne znam da li zbog tog sjećanja, ali sutra mi se ne ide na izbore (nedjelja, 14. travnja 2013.) za 12 zastupnika Hrvatske u Evropski parlament. Jednostavno, neki unutrašnji glas mi govori da radimo nešto duboko iracionalno, mada sam se u vremenu rasprave EU ili samostalna Hrvatska držao ideje - EU, kud puklo da puklo! Takav stav više je bio emotivno reagiranje na politički izolacionizam koji su zastupale tada većinom desne opcije u Hrvatskoj, nego neki oduševljeni stav što se približavamo Evropskoj zajednici, koja, će nam kao, donijeti blagostanje i prosperitet.
Zapravo pred sutrašnji eventualni izlazak na biralište racionalno se sukobljavaju argumenti dobitka i gubitka ulaskom u evropsku organizaciju država i naroda. Zapravo, uvjeren sam da se radi o debelom zakašnjenju u pristupu Evropskoj zajednici, zakašnjenju od najmanje 24 godine. I pokušavam zamisliti nešto što je nemoguće, osim ako ne vjerujemo u vremeplov, u mogućnost da se ćiriba - ćiribu postupkom vratimo u 1989. godinu, i vrijeme kada je sve ukazivalo da Titovoj Jugoslaviji bez Tita prijeti manje - više krvavi raspad. Mladi zapravo odrasli danas u Hrvatskoj, mladi između 23 i 30 godina, zapravo ne mogu si ni predočiti kakvu smo šansu imali, i kako smo je glupo, neproduktivno, kockarski, izgubili. Jer, nakon Slovenije, evo 1. srpnja u EU ulazi Hrvatska, a kasnije, ako se EU ne raspadne, ući će i relativno brzo i preostale državice -nasljednice Titove Jugoslavije.
24 GODINE KOJE SU POJELI SKAKAVCI
Naime, racionalan čovjek se pita nismo li izgubili najmanje 24 godine da bi se za nekoliko godina sve bivše republike SFRJ našle u istom društvu, a zapravo, pod kapom EU, nakon krvavog, nepotrebnog rata i razjedinjavanja("godine koje su pojeli skakavci" - Pekić) sada ne s glavnim gradom Beogradom nego okupljeni oko Bruxellesa i Strasbourga. Da ne bi bilo nesporazuma, te 1989. godine već je pod Jugoslaviju detonator postavio Slobodan Milošević i njegova klika, s uporištima ne samo u Beogradu - već u Titogradu (Podgorici), Novom Sadu, Banja Luci, Kninu... Njegova tobožnja obrana Jugoslavije na ideji da je potrebno okupiti sve srpske zemlje kako bi se zaštitio srpski narod, u biti ideja Velike Srbije neminovno je morala naići na otpor, prvenstveno Ljubljane i Zagreba. U Hrvatskoj, nakon tradicionalne hrvatske šutnje i pogreške Stipe Šuvara i Ivice Račana, koji nisu znali, smjeli, umjeli zaustaviti velikosrpske ideje i praksu ekspanzije, pojavio se deux ex machina, dr. Franjo Tuđman, koji, zajedno s Milanom Kučanom, umjesto da stvori blok otpora Miloševićevoj kliki, ostvaruje tisućljetni san, zapravo se velikom gospodaru rata Slobodanu Miloševiću, suprotstavljaju tri mala gospodara rata, Kučan, Tuđman i Izetbegović.
Kako dokumenti i svjedočanstva govore, Evropskoj zajednici pa ni USA ne odgovara krvavi raspad Jugoslavije i pokušava se, zakašnjelo, Miloševiću parirati sa idejama Ante Markovića, reformiste. Kako osobna svjedočanstva govore, na stolu na Brijunima našla su se i konkretna financijska sredstva koja su trebala ako ne spasiti i privući tadašnju Jugoslaviju u EU, a onda bar je reformirati u smjeru konfederacije, kako bi se izbjegao rat, i to ne zbog nekog pacifizma EU i Evropske zajednice, nego zbog straha da će krvavi raspad SFRJ vrlo negativno djelovati na SSSR i donijeti u taj geopolitički osjetljiv i veliki prostor, kaos neslućenih razmjera. Milijarde na Brijunima netko, zapravo Stipe Mesić, po naputcima Tuđmana gurnuo je u stranu i - rat je mogao početi! Ono što je danas očito, bilo je očito i 1989.- s Miloševićevom Srbijom nije se moglo stanovati u istoj kući, mada su stanarima nuđena ne mala sredstva da se stanari ne potuku do krvi! Već na "čuvenom" mitingu na Gazimestanu bilo je JASNO da će Milošević upotrijebiti i oružje (JNA) samo da ostvari svoje sumanute ideje koje su bile kao naručene od - Franje Tuđmana! Jer, mada ima onih koji tvrde da Tuđman nije mislio na rat i da je bio uvjeren da će podijeliti B i H s Miloševićem, a da Zapad neće reagirati (svjedočenje Dušana Bilandžića) pokazalo se da su se i Milošević, ali i Tuđman, preračunali. Zapad, i EU, stali su u obranu AVNOJEVSKIH granica i tu je nastao kratki spoj koji na neki način traje do danas, kada se uspostavom republike Kosovo zapravo odustalo i od tih načela, a sve u ime geopolitičkih, geostrategijskih i ideoloških interesa USA i NATO pakta!
DEZINTEGRACIJA, PA INTEGRACIJA POD KAPOM EU
Prvi zaključak, nakon ovog uvoda, priznajem nije moj, već sam ga našao u vrlo zanimljivom članku Milana Marinkovića objavljenom portalu www. tacno.net.: ondašnja dezintegracija, donijela je mnogo više štete nego koristi. Pa čak se i Slovenija, koja je donedavno važila za više nego pozitivan primjer, danas nalazi gotovo pred bankrotom i pogođena je ozbiljnom krizom, kako socioekonomskom, tako i političkom, dok je u novopečenoj članici Unije - Hrvatskoj - stanje još mnogo teže. Ostale ex-YU državice da ne spominjemo - piše Marinković!
Slijedom Marinkovićevih objekcija u kojima objašnjava OSAM RAZLOGA da se otvore pitanja mogućnosti jugoslavenskih integracija u kontekstu priče o evropskim integracijama, tj. o prednostima intenzivnog međusobnog zbližavanja država i naroda sa post-jugoslavenskog prostora (potencijalno i šire - balkanskog), nastavljam ovu ne posve originalnu analizu.
Objedinjeni u ovom ili onom obliku ali recimo izravno, u prije svega tržišnoj uniji, ili u nizu međusobnih sporazuma, ovako povezan prostor lakše bi sanirao posljedice rata i donio ovom južnoslavenskom prostoru ono što je lako prokockano: racionalniju upotrebu ekonomskih resursa, jer bez obzira na razlike razvijenih i nerazvijenih, poliičke tvornice itd. jugoslavenski je tržišni prostor funkcionirao kao kompatibilan.
ŠTO BI SE MOGLO DOGODITI ULASKOM HRVATSKE U EU?
Ulaskom Hrvatske u EU 2013. Hrvatska istupa iz CEFTE i još se više udaljuje od tržišta kojim je u vrijeme ex-Jugoslavije dominirala! Geopolitički rubno položena u EU, Hrvatska će se suočiti s nekim, sada nesagledivim problemima. Uzmimo prostor, recimo od Zadra do Konavla i Prevlake te turističku granu privređivanja odnosno turističku sezonu. Nije li logično da se ovaj prostor jadranske obale oslanja na uvoz namirnica iz zaleđa, a to je Bosna i Hercegovina, manji dio i iz Crne Gore! Ali, po sadašnjem stanju stvari, ne samo da to neće biti moguće - oslanjanje na Slavoniju i sjeverozapad Hrvatske skupo je zbog transportnih troškova,- nego će se na uvoz namirnica iz BiH i Crne Gore plaćati - carina, ali carina koja neće ići u hrvatsku, već u EU kasu! Zato, i tu dijelim mišljenje Marinkovića, nacionalne ekonomije trebat će se okretati više jedna drugoj obzirom da su nam životni standard i potrošačke navike na manje-više sličnoj razini, tehnološki smo u sličnoj situaciji zaostajanja, valja nam biti konkurentan u EU, a za to sama hrvatska ekonomija nije sposobna.
Najkraće, trgovačka i ukupne ekonomska suradnja ne trpi strogo povučene granice, i koliko god bude EU pritiskala Hrvatsku šengenskim sporazumom, granica prema BIH, pogotovo Hercegovini, trebat će ostati "mekana", jer u protivnom, Hrvati u BiH, posebno u Hercegovini s pravom će se osjećati ostavljenima na cjedilu i može se očekivati samo novi val useljavanja u Hrvatsku i veća nezaposlenost, jer je ova sadašnja nepojmljivo visoka. Gledajući socijalne napetosti one bi u Hrvatskoj mogle vrlo brzo doseći razinu socijalne eksplozije!
Slijedom Marinkovića, povezaniji južnoslavenski prostor bit će učinkovitiji u borbi protiv organiziranog kriminala, a najnovija akcija policija četiri države i razbijanje balkanske narko - trase ovih dana pokazuje što znače granice. Naime, sada će se kriminalnim grupama suditi po ipak različitim zakonima itd.
DRUGI RAZLOZI ZA JAČU i ČVRŠĆU REGIONALNU SURADNJU
Koliko god izgledalo nemogućim, ne bi trebalo isključiti ni unapređenje vojno-obrambenih kapaciteta, jer, uzevši sada naoružanje i vojnu spremnost hrvatske vojske, koliko pratim to područje, ona je jedna od najslabijih karika NATO pakta! Borba protiv međunarodnog terorizma traži u najmanju ruku razmjenu određenih obavještajnih podataka, jer međunarodni terorizam ne ograničava se samo na jedan prostor, već je solidno umrežen i traži koordinirane protumjere. Jer, uz to, primjerice, u globalnom selu, prijetnje iz Sjeverne Koreje, koliko god o njihovoj ozbiljnosti dvojili, ne mogu se ograničiti samo na Korejski poluotok!
Brža izgradnja moderne prometne infrastrukture u južnoslavenskom prostoru nije stvar ljubavi, nego nužnost: osim u zračnom prometu, nitko tko putuje ne voli svakih stotinjak kilometara nailaziti na granične prijelaze i formalne prepreke u prelaženju granica.
Novac koji će za te potrebe pristizati Hrvatskoj, iz evropskih fondova prvenstveno je namijenjen izgradnji onih infrastrukturnih projekata od kojih, pored Hrvatske, korist imaju pojedine članice EU tako da nije isključeno da nam prioritete određuje Bruxelles, a ne mi u Zagrebu. U takvoj konstelaciji čista je iluzija da će EU financirati Pelješki most, a zanemariti transevropske auto-ceste. Stoga ne bi trebalo biti iznenađenje da EU forsira pravac Zagreb - Budimpešta, ili Podravsku magistralu od Maribora do Osijeka, s produžetkom do Novog Sada i Bukurešta.
Jezik, i pored forsiranih razlika je jezik koji razumijemo i bez prevoditelja (zvali ga hrvatski ili srpski, svejedno) i koliko god se neki trudili, posvađati srpsku i hrvatsku kulturu nekim antićirilićarskim kampanjama i sl., ljudi, posebno mladi ovog prostora, neće više robovati predrasudama i stereotipima, pogotovo kada se radi o glazbi, slikarstvu, pa i teatru. Dubrovačke ljetne igre, ukoliko žele (p)ostati međunarodna manifestacija bez sudjelovanja kulturnih stvaratelja iz više država južnoslavenskog prostora, bit će neka vrsta male varoške priredbe, ili elitistički skup za izabrane. Evropa se trudi brojnim aktivnostima na uklanjanju stereotipa, na razvijanju tolerancije, u borbi protiv aveta prošlosti, ima organizirane akcije u borbi protiv antisemitizma... i zavaravaju se mnogi da će Hrvatska moći ostati postrani od tih aktivnosti.
Nekome će se dići kosa na glavi ali, nužna nam je i bolja koordinacija u promociji zajedničkih regionalnih interesa u međunarodnoj političko-diplomatskoj zajednici. U nekoj normalnoj situaciji ne vidim zašto, primjerice Hrvatska ne bi u nekim regijama svijeta imala zajedničko diplomatsko predstavništvo sa - Slovenijom, ili u nekoj budućnosti, sa B i H ?
ZLOUPOTREBA UN KAO MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE
Drržave ex-Jugoslavije su i male i slabe da bi se kroz samostalno djelovanje mogle izboriti za neki značajan utjecaj u međunarodnoj politici. Naprosto je smiješno da se politička pozornica UN koristi za uvjeravanje svijeta u to da je Međunarodni sud u Haagu nepravedan, da se izvan južnoslavenskog prostora prezentiramo kao zavađena plemena Balkana, vječno u mržnji, neprijateljstvu i nesporazumima. Ova i slična nadigravanja EU neće podnositi i pritisak i na Zagreb i na Beograd da se to ne radi, može biti samo veći, a ne manji.
Razlog sedmi koji će uvjetovati neke poteze reintegracije južnoslavenskog prostora, koji će vjerojatno biti i interes EU, je i "depolitizacija i deetnifikacija obrazovnog sistema" (Marinković), ali i medija koji napuhuju iz dana u dan razlike, ali ne ističu i točke spajanja i razumijevanja posebno, đačkih i studentskih naraštaja.
I na kraju, brži protok ideja i, robe i usluga, nije u interesu samo naroda ovog dijela Evrope, bit će to interes same Evrope. Procesi pomirenja, izgradnja normalnih dobrosusjedskih odnosa, otklanjanja rupa u bankarskom i poreznom sustavu jugoistoka Evrope poklopit će se s egzistencijalnim interesima Evropske zajednice. Temelji Unije postavljeni su još 1952., kada je kao plod francusko-njemačke politike pomirenja osnovana Evropska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ) a države osnivačice - Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka - odlučile staviti pod kontrolu proizvodnju i trgovinu ugljenom i čelikom.
Moguće je da netko u ovom pledoajeu vidi samo jugonostalgiju, utopističke ideje, snatrenje, ali postoji vrijeme ratova i vrijeme suradnje. Godine 2013. ulazimo u EU s najmanje 24 godine zaostajanja i u vremenu koje je nepovoljnije nego vrijeme u godini 1989. Ako bi uzeli 1952. kao godinu utemeljenja EU u obzir, zakašnjenje Hrvatske za evropskim udruživanjem je zamalo - 61 godina!!
ILI URUŠAVANJE EU, ILI...???
Evropska unija nastala je, dakle, zbog ekonomskih razloga, i ona, ako te razloge ne bude imala kao prioritetne, urušit će se sama u sebe, preteći će je snažni ekonomski blokovi vezani uz USA, države oko Kine Indije i Rusije, blok južnoameričkih zemalja. Osobno me čudi da sutra trebam na izbore za evropske parlamentarce i da Bruxelles i Strasbourg nisu se ponijeli štedljivo - ovi izbori na mandat od samo jedne godine koštaju i Hrvatsku, ali i Evropsku zajednicu... Tim više, što već 2014. slijede izbori za EU parlament za novi mandat od pet godina... Žalosno bi bilo da ulazak Hrvatske u EU treba eurokratima kao dokaz da je EU zdrava i još poželjna udavača koja će kasnije, možda, poharati naše nekretnine, zemlju i vode... a mi raspravljati samo o povlačenju novca iz fondova, plaćama hrvatskih europarlamentaraca i zavidjeti Nevenu Mimici na uhljebljenju u eurokratski sloj privilegiranih...
Kako god bilo, sređeni su birački spiskovi što se u 22 godine nije uspjelo učiniti. I vrijeme je da se pokažemo drugačijim od ratobornih, lažljivih i kradljivih Balkanaca, stereotipa koji i danas je itekako prisutan u Evropskoj uniji. Ona može 1. srpnja 2013, dodati na zastavu još jednu žutu zvjezdicu, ali ako iza te zvjezdice ostane "homo balkanicus" s psihologijom uske varoši odnosno uskog dvorišta, ne samo da Hrvatska neće imati koristi od tog skoka u društvo evropskih naroda i država, nego će još više žaliti za tom 1989-om godinom, kada je postojala šansa, da kao labava konfederacija, elegantno, i bez krvoprolića, ušećemo u EU, i do danas budemo nezaobilazan činitelj evropske karte i prostor koji kulturi i civilizaciji daje i doprinose, a ne samo donosi brige i glavobolje.
