Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Lucija Rako: Gitaru kao životni poziv izabrala sam upisom u srednju školu


  Glazba           Sandra Pocrnić Mlakar/Foto Boris Kozjak           14.03.2019.         1468 pogleda
Lucija Rako: Gitaru kao životni poziv izabrala sam upisom u srednju školu

Jedna od najpopularnijih rock balada Bohemian Rapsody koju je na gitari izvela Lucija Rako bila je poseban doživljaj za okupljene u Boomu na koncertu u povodu Dana psihologije. Lucija Rako od rujna 2016. godine studira gitaru u Beču na MUK-Musik und Kunst Privatuniversität der Stadt Wien. Rođena je 1997. godine u Virovitici, gdje je pohađala osnovnu glazbenu školu Jan Vlašimsky u klasi prof. Davorina Muheka. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Zagrebu na GU Elly Bašić u klasi prof. Ante Čaglja gdje je maturirala u lipnju 2016. godine. Bila je redovni član gitarističkog kvarteta Elly's i gitarističkog orkestra GuEllyBa, redovni sudionik Zimske škole gitare (Zagreb), Ljetne škole gitare (Stari Grad, Hvar) u vodstvu prof. Ante Čaglja, te redovito nastupala na festivalu Dani gitare.

* U Boomu ste izveli klasične kompozicije i jednu od najpoznatijih rock balada “Bohemian Rhapsody”. Kako birate repertoar?
- Repertoar biram ovisno o prigodi. Koncerti u koncertnoj dvorani, staračkom domu, osnovnoj školi ili kafiću različiti su svjetovi. Uvijek nastojim pronaći dobar balans i dinamiku u programu. Izabirem program različitih karaktera: ozbiljnog i zabavnijeg, te različitih razdoblja i stilova. Kada radim plan za raspored jednog koncerta uvijek gledam i na protok programa i ideja kroz vrijeme: s čim želim početi, kako mogu dugo vremena ostati zanimljiva, kako želim završiti koncert... Na primjer, u subotu tokom dvosatnog programa koji je izveden u kafiću, dosta opuštenom prostoru, htjela sam publiku održati zainteresiranom, ali ipak ne ih zagušiti hitovima koje su već sto puta čuli. Bio mi je potreban kontrast zabavnijem programu, tak da sam od ozbiljnih djela izvela cijelu drugu Bachovu violinsku sonatu, dva stavka sonate E. Lopez-Chavarrija i jedno novonapisano djelo A. Čaglja. Ideja je bila da klasičnu glazbu sviram u toku koncerta, između poznatih filmskih i rock hitova, bez ikakvih ozbiljnih naznaka da je to sada ozbiljna glazba. Mislim da se previše ljudi uplaši kada čuje izraz klasična ili ozbiljna glazba i odmah pomisle da je to dosadno. Klasična glazba nije samo za izabrane, već za sve i želim je učiniti dostupnijom široj publici. Čini mi se da je publika to dobro prihvatila. Kada sam došla do Bacha možda su već sa kave prešli na rakiju i postali otvorenija srca. Šalim se, naravno. Mislim da je i klasični dio koncerta uspio. U žamoru kafića bila je velika količina tišine i pažnje tokom klasičnih djela, što je dokaz da bi ljudi trebali slušati ono što im je lijepo, bez ikakvih predrasuda.

* Jeste li u Boomu imali tremu pred virovitičkom publikom u kojoj sjede dobri gitaristički znalci? Koliko često svirate pred publikom?
- U Boomu sam kao doma, a u publici je bilo toliko poznatih lica, tako da treme uopće nije bilo. Bilo je puno gitarista i glazbenika, od mojeg bivšeg profesora gitare, bivših kolega iz škole koji su sada profesori, pa do učenika. Njih mi je bilo posebno drago vidjeti. Atmosfera je bila odlična i opuštena, ljudi su došli popiti kavu i malo poslušati što se nudi. Meni je to smanjilo pritisak. Obično uvijek postoji trema, nekad veća, nekad manja. Samim penjanjem na pozornicu u koncertnim dvoranama ljudi očekuju dobru izvedbu i sva pažnja odlazi na izvođača. U ovakvom okruženju toga nije bilo u velikoj količini.

Nastupam dosta često, uzimam svaku priliku koja mi se pruži. Svakih mjesec dana se na fakultetu organiziraju koncerti na koje se svi studenti slobodno mogu prijaviti i svirati koliko žele i što žele. Također u mojem studentskom domu organiziraju se razna događanja: klasični koncerti, te kavana gdje dobrovoljci peku kolače, kuha se kava, a glazbenici sviraju u pozadini. Uz to, rado odlazim u svoje stare škole u Virovitici i Zagrebu, gdje sviram za svoje bivše profesore i kolege gitariste. Nastupam svake godine na festivalu Dani Gitare u Zagrebu kojeg vodi profesor Čagalj, a neovisno o festivalu praizvela sam njegova djela na već dva solo koncerta. Uglavnom gitara uvijek ide sa mnom i stalno sviramo.
* Budući da studirate gitaru u Beču, možete li iz perspektive svog studija ocijeniti kakva je edukacija gitare koju ste dobili u osnovnoj glazbenoj školi u Virovitici?
- Kod nas glazbenika, a rekla bih i svih umjetnika, dosta je specifična situacija. Profesor glavnog instrumenta je najvažniji. Nastavu instrumenta imamo pojedinačno, što znači da nam je profesor instrumenta najveći vodič, uzor i prijatelj u cijelom poslu. U Virovitici sam pohađala osnovnu glazbenu školu u klasi prof. Davorina Muheka. Bez njegove brige, strpljenja i pažnje ne bih se našla ovdje gdje jesam. On je taj koji me je u srednju školu usmjerio u Zagreb profesoru Anti Čaglju, koji se, kao i prof. Muhek, s puno ljubavi pobrinuo za mene i moj razvoj kao glazbenice i osobe.

U Beču na fakultetu, pošto smo sada već „veliki“, imamo dosta slobode oko izbora predmeta koje ćemo pohađati. Možemo učiti o staroj glazbi, suvremenoj glazbi, svirati stare instrumente kao lutnju i baroknu gitaru, učiti o elektronici u glazbi, plesati barokne plesove… Jedini problem je razlika u glazbenom školstvu u Hrvatskoj i Austriji. U Hrvatskoj imamo teoretske predmete od početka našeg glazbenog školovanja koje traje 10 godina, dok su glazbene škole u Austriji većinom privatnog tipa i svaka ima drugi plan i program koji često ne uključuje teoretske predmete. Zato sam na faksu morala ponavljati neke predmete koje sam ovdje već učila. Počevši od mojeg profesora gitare koji iskreno voli svoj posao i brine za sve svoje učenike, pa do sustava glazbenog obrazovanja koji nudi više prilika za učenjem o glazbi, ono što sam ovdje stekla, nikada ne bih mijenjala.

* Kako ste se snašli u Beču, među studentima iz cijelog svijeta? Kako savladavate zahtjevan program, koliko sati dnevno svirate? Kako provodite slobodno vrijeme? Kako često dolazite u Viroviticu?

*Evo ovo je treća godina otkako sam u Beču i mislim da sam se dosta dobro snašla. Upoznala sam puno ljudi iz cijelog svijeta, ali isto tako i iz naših krajeva. Stvarno nas ima puno. Svirala sam u dosta komornih sastava s drugim studentima iz Brazila, Koreje, Španjolske, Kine… Svatko ima nešto za ponuditi i stalno učimo jedni od drugih o glazbi, kulturi... Da bi se savladao zahtjevan i težak program, uvijek treba početi od osnova. Stvaranje dobrih temelja, glavni je dio ozbiljnog bavljenja bilo čime, ne samo glazbom. Iza mene su godine i godine vježbanja lakših i dječjih kompozicija, koje sam vježbala i još uvijek vježbam u starijoj dobi, što nažalost premalo ljudi radi jer ih je najčešće sram. Također tehnički dio posla je tu: ljestvice, arpeggia, istezanja, legata… Uz to oblikovalo me je i sudjelovanje u komornoj glazbi: gitaristički kvartet i orkestar pod vodstvom prof. Čaglja na GU Elly Bašić u Zagrebu, te puno slušanja i analiziranja glazbe. I tako nakon godina intenzivnog bavljenja glazbom došla sam do neke faze gdje se mogu baviti ozbiljnijim programima. Naravno, sva velika djela vježbaju se cijeli život, a ja sam tek na početku. Vježbam minimalno 3 sata dnevno. Ne brojim koliko maksimalno, ali rekla bih do 5 ili 6 sati. Naravno ne odrađujem to vrijeme odjednom, već rasporedim kroz cijeli dan: nekoliko sati ujutro, sat nakon ručka, nekoliko sati navečer nakon faksa.
U slobodno vrijeme čitam, gledam filmove, šećem, radim jogu, vozim bicikl… Uglavnom su to aktivnosti koje me smiruju i odmaraju od glazbe. U Viroviticu dolazim na praznike, tu mi je skoro cijela obitelj, ali nažalost ne ostajem dugo jer nemam puno vremena. U Hrvatskoj sam još često i u Zagrebu, gdje sam išla u srednju školu i gdje imam drage prijatelje i kolege.

* Kako ste izabrali gitaru kao svoj instrument? Kada ste shvatili da će gitara postati Vaš životni poziv?

- Gitaru kao instrument izabrala sam sasvim spontano. Po uzoru na brata koji je trenirao tenis i rukomet, okušala sam se u mnogim sportovima, ali ništa nije trajalo duže od nekoliko tjedana. Krajem drugog osnovne odlučila sam otići na prijemni ispit za glazbenu školu. Ideju sam dobila kada su učenici iz glazbenih škola gostovali u osnovnoj školi i održali koncert. Isprva mi je bila želja svirati bubnjeve, ali su mi profesori na prijemnom morali reći da se bubnjevi ne uče u glazbenoj školi i da moram izabrati neki drugi instrument. I tako sam se odlučila za gitaru. Jer nije bilo bubnjeva. Shvatila sam da će gitara biti moj životni poziv kada sam upisivala srednju školu. Nisam se mogla zamisliti u gimnaziji, niti kasnije na nekom “normalnom” fakultetu, tako da sam upisala glazbeni razred kako bih se maksimalno posvetila glazbenoj školi. Kroz srednju školu je ljubav za tim poslom rasla i svakom godinom sam bila sigurnija da sam ispravno odlučila. Sada kada unazad razmišljam o tome, ne mogu vjerovati da sam tako rano odlučila čime ću se baviti u životu, jer u tome trenutku nisam previše razmišljala, samo sam radila što sam osjećala da je ispravno.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Glazba



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: