Ponovi Plenković neki dan svoju poznatu mantru kako „Hrvatska nikada nije bila razvijenija i kako ljudi nikada nisu bolje živjeli“. Nisam mu, po običaju povjerovao na prvu, jer se ni do sada nije isticao vjerodostojnim argumentima, već piar retorikom. Sve dok nisam čuo glas radnika u reciklažnom dvorištu koji je tvrdio to isto: Hrvatska je danas bogata zemlja...
Kako ovom potonjem nisam imao iskustvenog razloga ne vjerovati pokleknem pod argumentima. Pošao sam, da krenem otpočetka, odložiti dvije vreće tekstila i obuće u „kontejner za potrebite“. To sam činio i ranije i uvijek bih nakon tog činčića osjetio neku mješavinu zadovoljstva, stida i olakšanja. Zaključali su, uputi me radnik odlagališta – i Caritas i Crveni križ i neke humanitarne udruge - zaključali su svoja dušebrižnička sakupljališta, pa bacite to što imate u onaj veliki zeleni kontejner za „opće“ smeće.
A žena oprala, ispeglala i pedantno posložila košulje, hlače, majice, pidžame i izglancala nekoliko pari paradnih cipela i patika. Stislo se, ispralo i nanosilo. Neke stvari i nisu. Pomislih, s ponosom, kako nam se može. Kako neke siromašne zemlje poput Švedske, Nizozemske i Finske još, bogci, skupljaju nošenu odjeću u velika sabirališta i pri tom časte kavom i kolačem razvratne donatore.
Pa još i otvaraju butiike gdje možete ostaviti i uzeti sve što vam je volja. Besplatno, naravno. I nije im to dosta već i za rođendane poklanju polovne igračke i pročitane knjige.
Neš ti nošenih patika i farmerica!
Mi ćemo vam sakupljati otpad! Pa nije vam ovo ono! Ima se, može se!
Odložismo, pažljivo sortirajući robu u kontejner prnja, tuge i besmisla.
Pogledah, u retrovizoru, krajičkom oka, onog radnika s početka priče.
Ruke mu duboko zavirile u reciklažu.
