Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Priroda društva

Mali Budha – duhovna psihologija sportske škole

  Davor Suhan/Moja Rijeka           19.09.2014.         1924 pogleda
Mali Budha – duhovna psihologija sportske škole

Pisati kolumnu za jedan riječki portal, u vrijeme kada ovaj grad proživljava svoju veliku nogometnu renesansu, posebno mi je zadovoljstvo, i dobra prilika da posvetimo nekoliko riječi o smislu života kojega mnogi (zahvaljujući svom talentu) pronalaze upravo u sportu. Ovoga puta temu posvećujem priči o jednom neobično mističnom ljudskom OSJEĆAJU koji vrhunske sportaše, kaže psihologija sporta, uzdiže u “nebo”. No idemo polako, taktički, od početka do kraja.

Porijeklo riječi SPORT potječe od staroengleske riječi disport, koja u svome izvornom značenju podrazumijeva razonodu i uživanje u kretanju, kroz razne oblike tjelesnih aktivnosti.

Tako je i bilo na samom početku. Ali vrijeme uzima svoje.  Razvojem sportske tehnologije i snažnom ekspanzijom tržišne ekonomije mijenjaju se i razni koeficijenti gibanja u sportu pa ono poprima nove vrijednosti. Uživanje u kretanju mutira u jedan NIŽI oblik razonode – uživanja u natjecanju. Kakva evolucijska pogreška!

Ovu prirodnu malformaciju sporta najlakše je uočiti na tipičnim uzorcima roditeljskih pitanja koje mame i tate postavljaju trenerima svoje djece nakon prvih nekoliko treninga:

- “Ima li mali talenta?”

- “Hoće li biti nešto od njega?”

Očekivanja su, dakle, sasvim očita. Čak i oni koji nemaju sportskih ambicija ne mogu odoljeti da čuju ocjenu taktičko-tehničkih sposobnosti njihova djeteta. Ako je odgovor “pozitivan”, osmjeh na njihovom licu poprima crte blaženika, ali “negativna” prognoza obično im sledi pogled, tako da i treneru bude pomalo neugodno.

A najvažnije pitanje trebalo bi glasiti: Uživa li dijete u igri?

 Pri tome ne mislim na psihosocijalnu komponentu zdravog razvoja (kao najvažnije faktorske komponente sporta) već ulozi UŽITKA u dugoročnom razvoju sportske karijere.

Razviti maksimalno urođeni sportski talent znači otpustiti sve moguće psihičke kočnice i prepustiti se samo UŽITKU igranja, bez ikakvog straha od pogreške i poraza. To je temelj sportsko-psihološke pripreme koja počinje od prvoga kontakta djeteta sa sportom. Svako odlaganje u tom segmentu može zakočiti razvoj punog sportskog potencijala.

Ovo nije proizvoljna  spekulacija nego čista znanstvena istina, i možda najrevolucionarnije otkriće sportske psihologije do danas. Istina koju 99 posto sportskih trenera ispušta iz vida, usmjeravajući pažnju na želju za postizanjem rezultata – pumpajući sportaše natjecateljskim nabojem, koji pod pritiskom uspjeha izlaze na sportski teren. Zato sportski stadioni sve više danas sliče na gladijatorske arene.

No uvijek ima i suprotnih priča – onda kada UŽITAK igranja, gledanja i navijanja  postaje jedini osjećaj na igralištu i u gledalištu. A tako nešto mogu prirediti samo posebni sportski majstori kojima sportski užitak nije pobijediti, nego driblati, žonglirati, pucati, zabiti. Takvi su doduše veoma rijetki, ali se uvijek nađu.

Sjetimo se samo jednog velikog Ronalada Luisa Nazaria, ili kako bi to rekao Jose Mourinho – pravog Ronalda, najvećeg koji je sa tim prezimenom hodao zelenim nogometnim travnjakom. Bio je Mozart nogometne vještine.

Možda najveći emotivni vrhunac svoje bogate sportske karijere doživio je u nezaboravnom susretu Lige prvaka između madridskog Reala i Manchester Uniteda (2002/03).

Rijetki su trenuci kada jedan igrač gostujućeg tima uspije izmamiti dugi gromoglasni pljesak domaćih navijača u času kada njihova momčad doživljava poraz. Te večeri, cijeli Old Trafford stajao je na nogama, poklonivši se igraču za kojega kažu da se nikada nije trudio biti najbolji…samo je UŽIVAO u igri. U svakom porazu i pobjedi uvijek je ostao mali Budha – Sidarta velikog nogometa.  Zvuči nestvarno, ali je istina.

Vjerujem da trener  nogometaša Rijeke Matijaš Kek to ima sigurno u vidu i da svoje igrače ne priprema na pobjedu, nego ih bodri da igraju nogomet.  Talenta ima, znanja ima, vještina uopće nije upitna.  A one koji se plaše sami sebe, vraćamo u slavnu prošlost, kada u prvoj utakmici šesnaestine finala  Kupa UEFA (1984) na Kantridu dolazi Kraljevski Real, predvođen slavnim Butraguenom i Camachom.

Skoblarovi dečki nisu imali straha. Ravnić, Malbaša (Milenković), Hrstić, Juričić, Tičić, Sredojević, Stevanović, Gračan (Radmanović), Matrljan, Fegic, Desnica, bili su svjesni:  “Nema se što izgubiti. Ovo je prilika da UŽIVAMO u nogometu.”

Tako je i bilo. Završilo je 3:1 za Rijeku. Sasvim dovoljno za potpuni UŽITAK i jedinstveni doživljaj igre i unutarnje nagrade.

Kolumna Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priroda društva