Malo je žalosno da se ljudi rješavaju sitnica i dragih uspomena koje su čuvali cijeli život

Buvljak na prostru bivše vojarne u vrlo kratkom roku postao je mjesto nezaobilazne nedjeljene trgovine i razmjene dobara, tjednih susreta, ugodnih razgovora i šetnje prije podnevnog ručka. Mjesto je to na kojem se pune baterije pozitivnom energijom i s kojeg svi odlaze zadovoljni – i prodavači, i kupci, i kibici. I ne dolaze ovdje samo Virovitičani i Virovitičanke. Oni koji dolaze izvan naše županije kažu da je virovitički buvljak jedan od najboljih – po organizaciji, broju prodavača i kupaca, količini ponuđene robe i prometu. Virovitički brend, rekli bi. U isto vrijeme buvljak je, kao i svi buvljaci na svijetu, mjesto povratka u prošlost, nostalgije, čežnje za prohujalim vremenima, tuge za onim što je bilo i što se ne može vratiti. Ovo su priče s buvljaka.

***

Svake nedjelje je vidimo na Buvljaku, ovdje dolazi radi kupovine, druženja s poznatima, susreta s ljudima koji nude raznovrsnu robu i unikate. Nema ni jedne nedjelje da propusti buvljak, jedino kad je na moru ili kad je baš jako loše vrijeme. A i onda, kad pada kiša ili snijeg, prošeta i dođem vidjeti je li došao netko od prodavača. Locirana je blizu pa joj nije teško. Uvijek nešto kupi, ni jedan jedini put je nismo vidjeli da s buvljaka odlazi praznih ruku. „Obavezno kupujem! Neku sitnicu, ili suvenir, a najčešće goblene. Imam kolekciju od nekih osamsto raznovrsnih komada – od skupocjenih vilerovih do kojekakvih crtanih; suvenira svake vrste; keramičkih i metalnih tanjura; slika raznoraznih tehnika od kojih neke ranije nisam vidjela kao na primjer od slame i prutića. Imam i kolekciju čipki – paških, lepoglavskih, slovenskih, mađarskih“, kaže gospođa Katica Lopar ili jednostavno Kaća, kakao je svi u Virovitici znaju.

Sve se to može naći na Buvljaku, kad na nešto tako naiđe veselju vjerojatno nema kraja. No, morate imati veliku kuću da sve to pohranite, izložite, da u tome uživate?

„Na zidovima imam oko dvjesto goblena, sigurno. Ostali su na tavanu, na suhom i sigurnom“.

Gospođa Lopar, umirovljenica, rođena Mikešica iz Ljubljanske koja danas stanuje u središtu grada i sama je izvezla više od sto goblena i to vilerovih. Od tuda strast prema skupljanju i širenju kolekcije.

Kao i svi na Buvljaku voli se cjenkati i skoro uvijek joj uspije. I to je strast bivljačke trgovine, kazat će.

Nedjelja je rezervirana za kupovinu, a od ponedjeljka do subote većinu stvari sama restaurira. Zapravo, rad na dotjerivanju počne čim se vrati doma, dobro ih obriše od prašine i svih nečistoća. Popravi rame na goblenima, prilagodim ih svom ukusu. „Napravim tristo puta boljima nego što jesu“, smije se.

Buvljak je, dodaje, više od trgovine. „Stekla sam i nove prijatelje, identificirala neke za koje nisam ni znala da ih znam. Familijarno ih poznajem, ali nisam znala da su to ti ljudi. Ima jedna iz Pitomače koja ovdje prodaje, a rodom je dvjesto metara od moje obiteljske kuće. Upoznale smo se slučajno“.

<<< Ne može jeftinije - platiš pet, dobiješ šest

<<< Hit ovonedjeljnog buvljačenja - fotografije s recentnih predstava Kazališta Virovitica, 10 eura po komadu

Sreli smo i novinarku Dubravku Vukoju, osnivačicu prvog ratnog radija u Hrvatskoj 1991. godine, dragovoljku Domovinskog rata, pjesnikinju, predsjednica i osnivačicu udruge Žene u Domovinskom ratu. „Danas sam slučajno ovdje i baš sam ugodno iznenađena. Zaista ima za svakog po nešto. Puno je ljudi različitih populacija. Neke stvari koje možemo vidjeti, pronaći i kupiti su unikatne i zato jako vrijedne. Vidiš neki komad koji ne možeš nigdje drugdje kupiti. Uočila sam porculan koji je vrlo star i vrijedan, a može se kupiti povoljno“, kaže nam kolegica.

Ima voća i povrća, a posebno raduje ono ekološko i to od poljoprivrednika koji ovdje dođu s dva-tri kilograma. Za njih to jako puno znači. Zanimljivo mi je, kad je rekao jedan čovjek – znate što. Vidjela sam jednu malu vazu. Kaže čovjek vama za dva eura, a može i euru i pol. Toliko je jedna kava. Dala sam dva eura, ali zadovoljstvo je kad vidiš koliko je čovjek sretan što je dobio dva eura i što će popiti kavu.

Nigdje ne možeš vidjeti stvari koje možeš vidjeti ovdje. Baš mi je to otkriće.

Danas sam vrlo povoljno kupila mahune, žute, široke koje su u centrima jako skupe. Ovdje sam ih našla za dva eura za kilogram. Imala sam u planu uzeti samo jedan kilogram, ali kada sam vidjela kako su kvalitetne uzela sam dva.

Ima za svakog po nešto. Samo se trebamo uzeti vrijeme, sat ili dva i smireno razgledati. Naći ćemo sigurno nešto za sebe. Ima i vrijednih knjiga koje su zaista po simboličnim cijenama.

Ljudi se ovdje druže što je u današnje vrijeme otuđenosti kada svi gledamo u svoje mobitele jako dobro. Onda odu na kavicu i razgovaraju i onome što su kupili. Čak i nije bitno da se nešto kupi, bitan je muving.

Neki ljudi što prodaju su u potrebi, to sam primijetila. I zašto im na neki način ne bi pomogli. Svaki od njih pošteno zaradi svoj euro. Malo je to i žalosno, ljudi se rješavaju nekih dragih sitnica koje su možda skupljali i čuvali cijeli život i sada su ih prinuđeni prodavati. Tužno je kada se netko rastaje od srebrnog pribora za jelo. I vidiš da je tu puno emocija jer je generacijama stajalo u toj obiteljskoj kući. Ima i slučajeva da su ljudi kupili kuću sa svim stvarima i sada novi vlasnik sve rasprodaje za bagatelu