Banner
Večernji list: Hrvati po gorivo opet u BiH
Saborska oporba: Hrvatska nema jasnu strategiju protiv covida
Plenković: Cijena benzina ograničava se na 11,10, a dizela na 11 kuna
Bačić: HDZ nije ni zločinačka niti kriminalna organizacija
Plenković: Sanadera meni prišit neće nitko !
Jandroković: Nosim politički teret, ali ne i odgovornost za ono što nisam kriv
Raspudić: Koruptivni vuk HDZ-a ne mijenja ni ćud, ni dlaku

  Virkas

Marina Mađarević o predstavi "Dnevnik solerice": Bijeg od samoće kao udaljavanje od samoga sebe

  Marina Mađarević/Foto Sanja Pok/Slavonski.hr           04.07.2021.         973 pogleda
Marina Mađarević o predstavi "Dnevnik solerice": Bijeg od samoće kao udaljavanje od samoga sebe

Svijet je postao izazovno mjesto. Što dublje poniremo u svakodnevicu (pretjerana sklonost tehnologiji, stres, sjedilački način života, taština izrasla iz prekomjernoga štovanja estetike, briga za egzistenciju i narušeno zdravlje – tjelesno i psihičko), sve više se udaljavamo od humanizma, prirode i temeljnih ljudskih potreba, primjerice od ljubavi. S obzirom na to da je (čak i uz pomoć silnih društvenih mreža) pronalazak srodne duše postao izuzetno zahtjevan, 2012. godine Cosmopolitanova je kolumnistica Jasmina Rodić u izdavačkoj kući Ljevak objavila svoj roman „Dnevnik solerice“ pisan u obliku dnevničkih zapisa mlade novinarke i diplomirane pravnice u potrazi za ljubavlju.

Ovu priču u kazališnu je predstavu pretvorila suradnja Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i Gradskog kazališta Požega, uz gostovanje virovitičke kazališne doajenke Blanke Bart. Predstava je nastala kao diplomski rad Lucije Subotić koja igra glavnu junakinju Jasminu, smušenu djevojku željnu ljubavi. Redatelj je Robert Raponja, asistentica redatelja je Katica Šubarić, dok je dramaturški dio odradila Marijana Nola. Realizacija predstave ne bi bila moguća bez mladih glumaca, Anabele Sulić, Vanje Čiča, Mateje Bublić, Marijina Kuzmičića, Davora Tarbuka, Grgura Grgića, Lorenca Tolića te Dominika Karaule, koji su dali podršku svojoj kolegici.

Subotić odrađuje i više no korektan posao (s obzirom na gotovo pa monološki tekst, njegovu količinu te kretanje po sceni), vladajući scenom kao da je poznaje desetcima godina, a na kazališnoj pozornici čini ono što je češće običaj televizijskih serija ili filmova: oživljava chick-lit liku ozračju teatra. I ne biva taj lik znatno različit od onoga što nam na ekranu mogu ponuditi Bridget Jones, Ally McBeal ili junakinje Seksa i grada: nudi nam amerikaniziranu hrvatsku postfeministicu (čije bi se postfeminističke osobine mogle izraziti u superlativima) koja tijekom cijeloga komada očajnički traga za srodnom dušom, razmišlja o odjeći, putovanjima i „blještavom“ životu punom romantike i avanture (instagramskom, provučenom kroz filtre, ali ipak stvarnom), ne ostvarujući neku dublju povezanost ni s kim.

Ljubavni odnosi u njezinu su slučaju instant vatre: brzo se zapale, još brže izgore, a (poprilično sebično) uspijeva razmišljati samo o sebi ili o ljubavnicima koje brzo postavlja na pijedestal, a još brže ih s njega skida. Većina djevojaka današnjice pronaći će se u protagonistici, no – optimistično se nadam – ipak ne u prevelikoj mjeri. Pretjerano traganje za estetskim savršenstvom, hiperbolizirana želja za ljubavnim prihvaćanjem i podlijeganje željama okoline koja želi formirati idealnu djevojku (a zaboravljanje vlastitoga „ja“) za duševno ranjene osobe zdravi su koliko i masna hrana za arterije srčanoga bolesnika. Samoća se pritom ne uzima kao korisno vrijeme za rast (Churchillovim riječima: „Samotno drveće, ako uopće izraste, izraste snažno.“), već kao maksimalno zlo stavljeno na put jedne žene.

Uloga koju Subotić donosi na scenu dodatno se zaokružuje prisustvom drugih mladih glumaca na sceni. Osim što su preuzimali uloge sugovornika u određenim trenutcima, mlada osmorka često je vršila i svojevrsnu funkciju scenografije, djelujući poprilično smiono, odvažno, inovativno i prkosno (malo više „kuražnosti“ i jačine trebalo bi dodati u izvođenje romske glazbe i „Mita bekrije“). Iako su svi pokazali snagu dramskog izraza, osobito su se istaknuli Lorenco Tolić i Davor Tarbuk koji su posebno došli do izražaja u jezičnom dijelu i uporabi stranih jezika, ali i načinu na koji oblikuju uvjerljive, no dramski vrlo obojene likove.

Potrebno je pohvaliti i sjajan posao koji je obavio Dario Hak, čijom je zaslugom nastala zanimljiva (video)scenografija vidljiva u pozadini koja povezuje perspektivu lika (pogled na njezin mobitel ili računalo) s publikom. Na ton (glazbu) bi trebalo pripaziti jer glazbeni dijelovi ponekad nadglasaju glumce pa je teško razabrati što je rečeno.

Svršetak predstave, u duhu Petra Pana (dječaka koji ne želi i neće odrasti) i njegove Wendy (koja jednom mora odrasti), ne donosi značajan preokret, no ipak donosi prstohvat čarolije koja Jasmini daje snagu da može ono što poželi, uz snažan Hesseov nauk: „Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samomu.“

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas