Banner
Sabor u petak o izmjeni Zakona o članarinama u turističkim zajednicama
Demografski plus najveći na Jadranu i sjeveru Hrvatske
Fuchs: Ne razmišlja se o zatvaranju škola i sveučilišta
Umro najstariji stanovnik Irana u dobi od 138 godina
Mogu li prva cjepiva protiv koronavirusa stvoriti imunitet krda? Stručnjaci dvoje
Istraživanje: Do 2050. 4 milijarde ljudi imat će prekomjernu tjelesnu težinu
Krajem listopada ovršeno 247 tisuća potrošača s dugom od 17,4 mlrd kn

  Ekonomalije

Miodrag Šajatović: Kupovanje tvrtki izvan Hrvatske - Nit‘ snage nit‘ volje

  Miodrag Šajatović/Lider           05.10.2020.         312 pogleda
Miodrag Šajatović: Kupovanje tvrtki izvan Hrvatske - Nit‘ snage nit‘ volje

U prošlom i ovom broju Lidera, dakle dva puta zaredom, glavni je intervju s biznismenima koji kupuju tvrtke po Hrvatskoj. Prije sedam dana razgovarali smo s Dušanom Šešokom, vlasnikom Iskre iz Kranja. Ta slovenska tvrtka prije nekoliko godina kupila je Remontno brodogradilište Šibenik i dubrovačkoga linijskog brodara G&V Line, a sada se natječe za ulazak u slavonskobrodski Đuro Đaković. Danas nam je sugovornik Michał Kędzia, predstavnik Enterprise Investorsa, poljskog fonda koji je već kupio trgovački lanac Studenac i lanac pekarnica Pan-pek, a u naletu je na još nekoliko tvrtki u vlasništvu hrvatskih poduzetnika.

Dvojica sugovornika preuzimača u Hrvatskoj nisu slučajnost. Hrvatska je posljednjih godina tržnica na kojoj stranci preuzimaju ovdašnje tvrtke uzduž i poprijeko. Tema ove kolumne nije kako da se domaća poslovna zajednica obrani od preuzimača. Drugi je fokus. Zašto hrvatski poduzetnici gotovo uopće ne idu preuzimati tvrtke u inozemstvu?

Upućeni procjenjuju da na dvadeset preuzetih tvrtki u Hrvatskoj dolazi samo jedna koju naši preuzmu vani. Nije riječ o megalomanskoj ideji da bi omjer trebao biti 20 : 20. Pitanje je zašto ne gubimo, recimo, 20 : 3. Pogotovo ako se broje napadačke i obrambene akvizicije u ligi u kojoj su Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i Slovenija.

Rentijerski mentalitet

Hrvatsku javnost to pitanje zapravo ne zanima. Rentijerski mentalitet slavi kad netko naš uspije strancima uvaliti tvrtku i zaraditi veliku lovu. Za koju se onda pretpostavlja da će biti 'mudro' uložena u nekretnine na Jadranu. Nema tu navijačke strasti da naša ekipa zabije koji gol u gostima.

A taj katastrofalni akvizicijski omjer jedan je od najjasnijih signala u kakvu je stanju hrvatsko gospodarstvo. Akvizicije u inozemstvu znak su snage i ambicioznosti. A toga nakon trideset godina vožnje pogrešnim smjerom danas dešperatno nedostaje. Prva pretpostavka širenja akvizicijama u inozemstvu ​veličina je neke tvrtke i njezina prisutnost na stranim tržištima. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti sustavi koji zadovoljavaju oba kriterija (Atlantic, Orbico, DIV i Tokić među tim su iznimkama).

U drugim slučajevima baš se nisu posložile karte. Postojao je, primjerice, preambiciozni Agrokor. Čijeg je većinskog vlasnika skupo stajala megalomanska akvizicija slovenskog Mercatora. Pa je sustav postao ranjiv i laka žrtva uvijek budnih predatora. Pa danas, umjesto da primjerice Ledo kupuje konkurente po Europi, dio medija slavi što će ga Fortenova nekomu 'utopiti'. S druge je strane ​neambiciozni Adris. Koji se nakon neuspjelog pokušaja kupnje slovenske osiguravajuće kuće Sava RE zadovoljava utakmicama unutar Hrvatske. A prodajom TDR-a bio je stvoren financijski kapacitet da se po Europi naprave čuda. Akvizicijski je izvan hrvatskih granica nezainteresiran i Crodux. I još nekoliko od ono malo preostalih relativno velikih sustava u vlasništvu domaćih poduzetnika.

Mnogi koji nisu ekstraveliki, ali su bar djelomično izvozno orijentirani, nažalost, nemaju financijski kapacitet za šopingiranje u inozemstvu. Prerađivačka industrija u posljednje se vrijeme čak razdužuje. A 27 godina precijenjene kune učinilo je da rijetko koji proizvođač izvoznik ima svog novca za akvizicije. Trebali bi povoljne kredite. HBOR ih za akvizicije nema, većina banaka nema timove za te transakcije. A nema ni jake banke u domaćem vlasništvu koja bi ciljano poticala tvrtke s potencijalom u nišnim proizvodnjama da se odvaže upustiti u preuzimanja. Mađarski OTP primjer je što znači imati domaću banku i upariti je s drugom domaćom tvrtkom (Mol). I to uz punu potporu Orbánove vlade i ministarstva koje se zove Ministarstvo vanjske trgovine i vanjskih poslova.

Neosposobljenost menadžmenta

Malo je nezgodno, ali teško je prešutjeti da je dio poraza od 1 : 20 i u neosposobljenosti dijela domaćeg menadžmenta da vodi tako zahtjevan proces kakav je akviriranje tvrtki u inozemstvu. Nisu educirani u tom smjeru, a mnogi sposobni namjestili su se na veće plaće u uvozničkim tvrtkama ili tvrtkama koje rade s državom. Ili su u financijskim institucijama.

Neki se nadaju da će nove generacije poduzetnika (Infobip, Nanobit...) imati bolje rezultate. Ali ti su primjeri uglavnom iz sektora ICT-ja, koji ipak nema kapacitet nadomjestiti moguće akvizicije klasične industrije.

Očekivalo bi se da Vlada pokuša pomoći da se promijeni katastrofalan odnos između defenzivnih i ofenzivnih akvizicija. Nažalost, iz Banskih dvora takvih signala nema. I tu, čini se, vrijedi ovih dana promicano premijerovo pravilo (afera Janaf, dojave DORH-a i SOA-e): 'Ja ništa ne znam i ne trebam znati.'

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Ekonomalije



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.