Književnik, rođen u Virovitici. Medicinu studirao u Zagrebu i Beču. Radio kao liječnik u Virovitici, Osijeku, Sarajevu, ali i u zbjegovima 1944. godine u El Shattu i El Khatabi. Poznate su mu psihološke drame: Vožnja, Gđa Dor, Profesor Žic, doći će dan. Još u Beču kao student objavio je zbirku Iz sunca, zatim Arhipelag snova, a poslije je, pod utjecajem Drugog svjetskog rata, pisao i ratnu poeziju. Najpoznatije su mu drame Zec i Iz mraka (drama Zec često je bila zabranjivana).
Diplomirao medicinu u Beču 1924. i kao liječnik radio u Virovitici, Osijeku, Zagrebu, Sarajevu, Pakracu i Karlovcu. Već kao student prišao je lijevomu pokretu; nekoliko puta bio zatvaran, a 1943. otišao u partizane. Nakon rata bio na istaknutim dužnostima u zdravstvu. Dobitnik je nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1971. Njegovo pjesništvo u zbirkama Iza sunca (1920) i Arhipelag snova (1927) pripada općim tokovima, intimističko je, s lirskim i ekspresionističkim elementima te s često naglašenim ironijskim odmakom.
U zbirci Ratna lirika (1934), s pjesničkom osjećajnošću podređenom misaonosti, izražena je opsjednutost ratom i humani, ideologijski određen prosvjed protiv njega. U dramskom radu baštinio je Krležino i suvremeno europsko iskustvo. Vožnja (1927) i Gospođa Dor (1931) pripadaju kazalištu groteske. U dramama Profesor Žič (1934), Na uglu (1935) i Srna (1936) bavi se intimnim psihološkim ljudskim dramama, također s naglaskom na grotesknosti. Zec (1933), U pozadini (1939), Iz mraka (1940) i Doći će dan (1947) realističke su drame izravnijega humanističko-ideološkog angažmana, po temeljnoj intonaciji bliske ratnoj lirici. Tematski se zadržao na kritici militarizma, policijskoga terora i lažnoga domoljublja te razotkrivanju i ironiziranju malograđanskoga mentaliteta u pozadini ratišta.
