Kada jedan profilirano pedagoški sportski program, prilagođen uzrastu djeteta vrtićke skupine, možemo svrstati u odgojno-obrazovni profil aktivnog metodičkog pristupa, kao što je to u slučaju programa Dječje sportske škole Smiješak, onda možemo biti sasvim sigurni da se nalazimo u najsuptilnijoj zoni sportske pedagogije, koja zahtjeva iznimnu senzibiliziranost trenera u prilagođavanju nastavnog sata psihofizičkim dispozicijama djeteta. Pri tome svjesno želim pojam treninga podvesti pod nastavni sat, jer je primjereniji edukacijskoj ravnoteži učenja kroz igru i sport, kakvu nalazimo u primjeru ove sportske škole.
O svemu tome razgovaramo sa trenerom i voditeljem projekta, magistrom kineziologije Mislavom Šutalom.
Gospodine Šutalo, iznimno mi je zadovoljstvo da ovaj veliki tematski ciklus koji planiramo posvetiti odgoju i obrazovanju djece i mladih u našem gradu otvaramo sa Smiješkom… pa predlažem da najprije u nekoliko uvodnih pitanja upoznamo programsku strukturu vaših sekcija. Za početak recite nam ukratko koje dobne skupine upisujete i na koji kojim aktivnostima se bazira rad?
Velika mi je čast i zahvalan sam što mogu biti dio priče odgoja i obrazovanja najmlađih. Dječja sportska škola Smiješak okuplja djecu predškolske dobi (od navršene 4 godine do polaska u školu). Sportske aktivnosti baziraju se na programu sastavljenom od 14 sportova i 80-ak različitih edukativnih igara.
Suvremena sportska pedagogija ozbiljno ukazuje na velike metodičke propuste koje često prate naglašene sportske ambicije klubova i sportskih saveza, preranim uključivanjem djece u natjecateljske forme, što već na samom početku može stvarati velike poteškoće u socijalizaciji djeteta.
Naglasit ću samo nekoliko stvari koje smatram izrazito bitnima. Dijete prije polaska u školu ne bi trebalo usmjeriti u samo jednu aktivnost već potaknuti razvoj kroz više različitih aktivnosti primjerenima za njihovu dob jer se u toj dobi do polaska u školu djetetov mozak intenzivno razvija i uvelike su može utjecati na stvaranje velikog broja sinapsi i samu strukturu mozga. Ako dijete dobije podražaj samo jedne sportske aktivnosti ono će se razvijati samo u tom smjeru. Ako mu date podražaj sa puno različitih aktivnosti, dijete, kako bi se razvijalo, mora odgovoriti na te podražaje i tako se puno bolje razvija, dobiva širinu. Isto tako međusobna natjecanja i uspoređivanja izrazito negativno utječu na razvoj djeteta u predškolskoj dobi. Navest ću primjer štafete, aktivnost koja traje otprilike minutu i pol. Kada pratimo jedno dijete ono čeka, čeka, čeka i onda bude aktivno 10 sekundi i opet čeka. Dobili ste aktivnost u kojoj je dijete minimalno aktivno i gdje dolaze do izražaja sposobnija djeca, a manje sposobnoj djeci se rugaju: “zbog tebe smo izgubili”. Kako će dijete koje je manje sposobno zavoljeti sport i tjelesnu aktivnost ako uvijek gubi i ako nije prihvaćeno? Svijest o vlastitoj vrijednosti (samopoštovanje) predškolsko dijete uglavnom oblikuje u dva područja: koliko me drugi vole i koliko sam sposoban nešto učiniti. Mi trebamo dati aktivnost gdje se sposobno i manje sposobno dijete jednako osjeća prihvaćenim. Ono dijete koje može sakupiti 4 loptice ne treba ga se tjerati da sakupi 8 jer ono trenutno može 4 ali ono koje može 8 ne treba zakidati da sakupi 4 jer može 8. Igre i poligoni moraju biti osmišljeni tako da svako dijete daje svoj maksimum te da se potakne međusobna suradnja. Kada ja kažem danas igramo igru Pčelice oni se vesele ne zato što će netko biti bolji od nekoga nego se oni vesele zbog same igre i to je uspjeh. Dobivaju podražaj koji im omogućuje da se razviju, a igraju se. Dijete treba uživati u samoj igri, a ne u rezultatu iste.
Dakle, volio bih to posebno naglasiti... primarni pedagoški koncept za sve metodičke scenarije u pripremi sportskog treninga je priuštiti svakom djetetu jednaki užitak u igri bez obzira na motoričke dispozicije. Naime, ovo je vrlo bitno za istaknuti, jer često puta roditelji sami imaju bojazan da će njihovo dijete u bavljenju sportom biti izloženo neugodnom iskustvu neuspjeha zbog niže razine urođenog potencijala, a imaju silnu želju da se nečime bave isključivo radi dobrobiti igre i sporta na kognitivni, socijalni i fizički razvoj djeteta. Smiješak otklanja svaku bojazan u tom pogledu.
Upravo tako. Smiješak nudi "Sport koji voli djecu", to jest sport u kojemu je naglasak na smijehu i igri, u kojem nema međusobnog natjecanja, čekanja u redovima (štafete) i ispadanja iz igre. Program u kojem su sva djeca aktivna i "ne stignu" se međusobno uspoređivati što je iznimno bitno u toj dobi, već je zastupljena igra u kojoj se djeca međusobno podržavaju i pomažu jedni drugima (timski rad). Naš je cilj pružiti djetetu aktivnost u kojoj će se osjećati prihvaćenim, stvoriti pozitivnu sliku o sportu te potaknuti dijete da se u budućnosti nastavi baviti tjelesnom aktivnošću.
Jedna od značajki ovog projekta je progresivan holistički model stjecanja znanja i vještina. Kako biste nam to opisali?
Program nudi interdisciplinaran pristup putem igara koje su edukativnog karaktera. Djeca uče i matematiku, biologiju, geografiju, strane jezike, likovni, glazbeni... Igre su osmišljene da oni ne samo da razvijaju motoriku nego kroz svaku kineziološku kretnju oni uče nešto novo. Na primjer, igra „Pčelica“...gdje djeca kroz kineziološku kretnju uče kako dolazi do meda.
Da rezimiramo...Koje bismo onda programske specifičnosti mogli izdvojiti u nekoliko riječi, kao specifikum ovog projekta?
Postoje četiri stvari po čemu je Smiješak drugačiji:
- Međusobna natjecanja zamijenili smo međusobnom suradnjom
- Čekanja u redovima (štafete) zamijenili smo igrama u kojima su sva djeca aktivna i nema ispadanja iz istih
- Svaka igra ima edukativni karakter
- Programsko načelo da dijete treba uživati u samoj igri, a ne u rezultatu igre.
Pozitivne reference ovog projekta proizlaze iz njegove dugogodišnje primjene u praksi. Je li kao takav stekao podršku i državnih struktura?
Da, svakako. Dodatnu kvalitetu potvrđuje činjenica da je DSŠ Smiješak verificiran od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih te Agencije za odgoj i obrazovanje.
Specifičnost rada sa djecom vrtićke i predškolske dobi je u činjenici da je stručno znanje stečeno kroz redovni studij, bez obzira na vremenski slijed, samo nadogradnja. Primarna pretpostavka je pedagoški talent i emotivna povezanost prema ovoj vrsti posla. Postoje recimo glumci koji već na akademiji shvate da je njihov glumački život kazališna scena, i nema filma koji bi im oteo ljubav prema teatru. Da li je ovo bio Vaš slučajni odabir ili ste već ranije znali da je dječji vrtić Vaša prirodna pozornica?
Od malena sam volio igru sa mlađom djecom, a kada sam odrastao uvijek sam volio djecu i biti sa njima. Prilikom upisa na fakultet nisam znao da je to ono čime se želim baviti, ali uvijek je u meni gorilo srce za rad sa predškolcima. Na trećoj godini fakulteta za vrijeme prakse sa djecom predškolske dobi kada sam ih ugledao kako mi dolaze, sreći nije bilo kraja i jedva sam čekao krenuti raditi sa njima, to je bio trenutak kada sam shvatio- to je to. Od tog trenutka pa sve do danas taj žar i ta strast nije splasnula, dapače ona još više raste te me još više motivira kada kreiram neku novu vježbu ili igru koju možemo primijeniti u dvorani. Baš kao u ovom slikovitom kazališnom primjeru iz vašeg pitanja, kada sam sa njima u dvorani to sam jednostavno ja, tu sam doma.
Osim programskih sadržaja, roditelji često biraju upis djeteta na temelju povjerenja u stručnu osobu, voditelja sekcija. Mislim da bi upravo u tom pogledu bila korisno spomenuti da ste prije dolaska u Viroviticu stjecali golemo iskustvo u jednoj iznimno uređenoj sportskoj sredini koja je u biti i začetnik ovog programa. I prema onome što se dalo pročitati o tome ranije, veoma ste zahvalni svojim mentorima na stečenom znanju. Kako je tekao taj razvojni put od samog početka prije negoli ste svoja znanja i stečeno iskustvo odlučili prenijeti kroz samostalni rad.
Zahvalan sam mentoru i voditelju Sportske piramide Emilu Lordaniću kao i ostatku ekipe iz Piramide, gdje sam imao priliku skupljati znanje i educirati se na najvišoj nacionalnoj razini u području sporta kod predškolske djece, iz razloga što su članovi Sportske piramide od samog začetka (1994. godine) pa sve do danasbili glavni treneri u jedinom stručno-razvojnom centru u Hrvatskoj, koji je zadužen za razvoj djeteta putem sporta u predškolskoj dobi u DV Vjeverica, gdje su na djetetov kompletan razvoj putem sporta uključeni ravnateljica, pedagog, psiholog, odgojitelj i kineziolog. Tu sam dobio ogroman alat sa svih strana kako koristiti sport za razvoj djece u predškolskoj dobi, ali ne samo sa kineziološke strane nego i sa drugih područja, kineziološki pogled na sport je samo jedan kut gledanja. U Zagrebu sam dobio jednu cjelinu koja je neiscrpna.
U Zagrebu ste imali siguran posao u već uhodanom projektu. Jeste li puno dvojili o povratku u Viroviticu, sa novim početkom koji nosi određeni psihološki efekt poslovnog rizika? Poglavito kad je riječ o malim sredinama.
Oduvijek sam htio živjeti u manjem obiteljskom gradu. Iskreno nisam sumnjao da Smiješak neće uspjeti, jer sam svjestan koja kvaliteta stoji iza toga i koliko to živim. To je nešto što je unikatno i drugačije. To nije samo jedan od sportova za djecu, Smiješak je skroz nešto drugačije. Veliko hvala roditeljima koji su prepoznali barem komadić ove priče te su mi iskazali povjerenje.
Može li se očekivati proširenje sekcija sa novim upisima?
Trenutno imamo više grupa te konstantno rastemo. Iz tog razloga zbog velike zainteresiranosti smo više puta otvorili nove grupe i termine. Dijete se može upisati bilo kada tijekom cijele godine.
Jedna od bitnih pretpostavki za kvalitetnu provedbu programa su prostorni uvjeti u kojima se odvija programska nastava, gdje osim tehničkih zahtjeva igra veoma važnu ulogu susretljivost domaćina. U razgovorima sa drugim korisnicima školske dvorane, za osoblje Katoličke gimnazije svi su puni hvale. Osim ravnateljstva škole tu bih svakako istaknuo i pomoćno osoblje, iznimno srdačne spremačice i domari koji su uvijek na usluzi. Vjerujem da dijelite ista iskustva?
Definitivno dijelim ista iskustva. Opremljenost dvorane koja daje sigurnost djeci na najvišoj je mogućoj razini, ali ono što me još više oduševljava susretljivost osoblja. Spremačice i domari uvijek spremni pomoći, te ravnateljstvo škole susretljivo i samo riječi hvale. Jednom sam rekao ravnateljici kada smo bili u dvorani, toliko su susretljivi da se osjećam kao sam doma.
Gospodine Šutalo, vjerujem da smo i ovim razgovorom uspjeli još više mladim roditeljima približiti program Dječje sportske škole Smiješak...Hvala Vam na razgovoru i želim Vam puno uspjeha u daljnjem radu
DAVOR SUHAN
.jpg)
.jpg)
.jpg)
