Banner
Prosvjednici protiv protuepidemijskih mjera - Dosta je!
Na Festivalu slobode bačena plastična boca na vozilo hitne pomoći
HLK upozorila: Onemogućavanje pružanja liječničke pomoći je kazneno djelo
Beroš: Poštujem slobodu, no ne mogu podržati neznanstveni pristup Covidu
Milanović: Prosvjed je demokracija; odlazak pred domove umirovljenika je idiokracija
Komora medicinskih sestara osuđuje napad prosvjednika na tim Hitne pomoći
Selak Raspudić: U Saboru ćemo otvoriti raspravu o zakonu o diskonekciji

  Priroda društva

Mislim, dakle jesam – ovisi što mislim

  Davor Suhan/Moja Rijeka           17.01.2014.         1501 pogleda
Mislim, dakle jesam – ovisi što mislim

Iz dana u dan slušamo razna nova svjedočanstva ljudi koji su proživjeli iskustvo kliničke smrti. Sve ih je više i sve su uvjerljivija. Pri tome mnogi znanstveni umovi nastoje objasniti što se tu zapravo dogodilo. No, jeste li primijetili u kojem smjeru teku ove rasprave i što se pri tome propušta vidjeti?

Prije nego što o tome nastavimo dalje, želio bih svakako reći da je u ovom tjednu bilo nekih veoma zanimljivih događaja, koji također zaslužuju da ih se spomene upravo u ovoj današnjoj kolumni.

Vijest da je papa Franjo krstio dijete rođeno u grešnoj bračnoj vezi  jedna je od takvih, i nama posebno interesantna jer se pouzdano zna da su visoki hrvatski velečasni nekim velikim čudom uspjeli preživjeti ovaj smrtonosni udar.  Razlika je samo ta što je ovo, za mnoge od njih, bilo veoma neugodno iskustvo ( suprotno onome čemu svjedoče oni koji su preživjeli običnu smrt) i mnogi od njih nikada se neće oporaviti.

Zato ćemo ovu religijsku priču ostaviti za neke kasnije analize, a mi se vraćamo na trag onih vedrijih prognoza koje zbunjuju ne samo velečasne nego i same doktore - toliko da se ne uspijevaju skoncentrirati na nešto što je veoma bitno, nego se svi bave anđelima (ili nekim svjetlom koje se pojavilo u nekom tunelu).   

A bitno je to da još nitko nakon što se vratio iz stanja kliničke smrti, a pri tome donio sa sobom mistično iskustvo besmrtnosti, nije ponovo umro u bliskom vremenu, nego su svi uspjeli potpuno ozdraviti, mada je dijagnoza bila ista, a prognoze još crnje nego u zadnjoj minuti koja ih je samo nekoliko trenutaka prije praktički odnijela s ovog svijeta.

Kako je to moguće?

Bez obzira na čudesnu pojavu životnih funkcija - ponovne uspostave srčanih otkucaja, povratka moždanih aktivnosti i ponovnom dolasku svijesti - prema i dalje aktualnoj dijagnozi i općem stanju organizma bilo bi sasvim logično  za očekivati da se u kratkom vremenskom razmaku desi nova smrt. Ali to se u ovakvom slučaju nikada ne događa. Dapače...99,99 posto neizlječivih bolesnika koji su proživjeli ovo iskustvo počinje se oporavljati - suprotno svim mogućim prognozama suvremene medicine da pacijent nema šanse.  

Što se to dogodilo da ista bolest (u jednakom stadiju uznapredovalosti)  u tako drastičnom omjeru promijeni statistiku smrtnosti?

Odgovor na ovo pitanje čini mi se puno važnijim od mozganja jesu li umrli  za to vrijeme dok im mozak nije radio bili u raju ili su nešto sanjali izvan mozga, na čemu se troše javne stručne rasprave.

Ne bi li umjesto toga bilo pametnije priznati taj dokumentirano provjerljivi misterij oporavka kao znanstveni statistički podatak i usmjeriti pažnju na činjenicu da su se svi ti bolesnici vratili k svijesti sa jednom zajedničkom vjerom - uvjereni da je s njima sve u redu.

"Ja sam znala da sam dobro...trebalo je samo proći malo vremena da to prihvati i moje tijelo" - reći će Anita Moorjani, živi svjedok da je mentalno i duševno uvjerenje sa kojim se vratila u život iscijelilo njeno teško bolesno tijelo.

Ta visoka korelacija između broja uvjerenih i broja izliječenih je nepobitna znanstvena činjenica koju bi svakako trebalo više respektirati u procesu medicinske terapije i zdravstvene edukacije.

Na stranu to da su ljudi nastavili živjeti jer još nije došlo njihovo vrijeme da odu. I tu metafizičku konstrukciju možemo također prihvatiti, ali ostaje i dalje činjenica da vrijeme do tog vremena nisu čekali pateći se u bolesti, nego mahom potpuno zdravi. Ne zbog vremena koje im je dano nego uvjerenja radi.

Misli su, dakle, ozbiljna stvar...Ima li tu mjesta za jedan novi nastavni program Tjelesne i zdravstvene kulture?

Kolunma Priroda društva Davora Suhana, portal Moja Rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priroda društva



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.