Prije nešto više od godinu dana javila nam se djevojka po imenu Sara Jedvaj. Htjela je javno iznijeti svoju životnu ispovijest, ali bila je maloljetna pa joj nismo mogli ispuniti želju. Gotovo smo zaboravili na nju jer godina donosi najmanje 365 novih priča kad smo nedavno dobili fotografiju s proslave 18. rođendana i poruku da je sada punoljetna i da je spremna s javnošću podijeli bol koju je godinama skupljala iza osmijeha. Zato da ohrabri svu djecu koja prolaze kroz sličan pakao i upozori na šutnju sustava koji ne želi ili nema snage slušati žrtvu nego štiti zlostavljače.
Rođena 11. veljače 2007 u Bjelovaru, odrastala je bez topline roditeljskog doma, suočena s uvredama, uskraćenom ljubavlju i osjećajem odbačenosti. Ali iz boli i samoće izrasla je u djevojku koja je u nesebičnosti drugih pronašla ono što joj je najviše nedostajalo – obitelj i sigurnost.
***
Moja priča počinje tako da sam cijeli život, otkako znam za sebe, doživljavala psihičko zlostavljanje od strane svoje majke, koja živi isključivo za novac. Rodila nas je samo zbog novca, jer što više djece ima – to više novca dobiva. Tužno, zar ne?
Nikada me nije voljela niti podržala. Kad god bih pokušala s njom razgovarati, završila bih u suzama, dok bi s njezine strane uvijek dolazile uvrede. Često mi je govorila da sam “poremećena” ili “glumica” riječi koje su mi se zauvijek urezale u pamćenje. Zbog toga danas imam problema s osjećajem vlastite vrijednosti, jer kada si dijete, takve riječi ti ostaju za cijeli život.
Što se tiče mog oca s njim mi je uvijek branila kontakt. Kada sam se sama odselila, saznala sam i zašto. On zapravo nije moj biološki otac. To me slomilo do te mjere da sam mislila da gore od toga ne može. Naš odnos je oduvijek bio narušen, a svi su bili na njezinoj strani. Ja sam bila samo dijete koje “laže” i “traži sažaljenje” barem su me tako prikazivali, iako to nije bila istina.
Najviše me boli što u trenucima kad sam trebala imati i oca i majku nisam imala nikoga. Bila sam prepuštena sama sebi. Tijekom školovanja sam radila, išla u školu i obavljala praksu. Praksa je bila plaćena, ali budući da je ona imala pristup mom računu, uvijek bi mi uzela sav novac. Ono što sam dobivala na ruke, morala sam skrivati.
Godine 2018. imala sam tešku prometnu nesreću u kojoj mi je cijela lijeva noga bila slomljena. Imala sam šipke, vijke i žice u nozi te prošla oko pet operacija. Na svakoj mi je bilo iznimno teško jer sam bila sama u bolnici. Najviše sam zavoljela medicinske sestre, koje su bile divne i razgovarale sa mnom dok sam plakala, jer sam u svemu bila sama. Novac od odštete, koji je trebao biti sačuvan za mene kada napunim 18 godina, potrošila je. Dogovor je bio da ću taj novac moći iskoristiti za autoškolu i otvaranje vlastitog salona za nokte, što je bila moja velika želja. Umjesto toga, ostala sam bez ičega i danas moram sama štedjeti kako bih ostvarila svoje ciljeve. Sav novac potrošila je na svoje dugove i alkohol.
Završila sam srednju školu za frizera, iako u školu koju sam željela u Zagrebu nije htjela da idem. Njena izgovorena rečenica, “postat ćeš drogeraš”, zauvijek mi je ostala urezana u pamćenje.
Danas sam u kontaktu sa svojim tatom barem s čovjekom za kojeg sam mislila da je moj otac i drago mi je što je sada tu, što se čujemo i što me podržava. Jako ga volim.
Što se tiče mojih udomitelja osoba koje su u početku bile potpuni stranci, danas zauzimaju posebno mjesto u mom srcu. U najtežem trenutku mog života pružili su mi dom, sigurnost, podršku i ljubav koju dotad nisam poznavala. Njihova dobrota i nesebičnost promijenile su moj život iz temelja.
Zahvaljujući njima, naučila sam što znači pripadati, biti prihvaćen i voljen. Oni su za mene postali prava obitelj. Iako nas krv ne povezuje, povezuje nas nešto još dublje. Bili su tu kada mi je bilo najteže, brisali su mi suze i govorili da će sve biti u redu.
